Od sedamesetih godina prošlog vijeka porodica Kojčin Nikšićanima priprema sladolede i kolače po staroj recepturi i tako nastavlja porodično umijeće poslastičarskog zanata donijetog sa Kosova. Njihovim sadoledima i burecima se svakog ljeta vraćaju oni koji su davno napustili Nikšić i danas u ovaj grad dolaze samo na odmor.
Bekrim je pripadnik treće generacije porodice Kojčin koja se preko 80 godina bavi poslastičarskim poslom. Iako uspješan stuednt, kao apsolvent napušta fakultet i nastavlja porodičnu tradiciju
„Studirao sam u Prištini ali nijesam bio zainteresovan da to završim do kraja. Naš đed se još davno bavio tim poslom na Kosovu. Bavio se tim poslom u okolini Prištine u vrijeme nakon II svetskog rata. Otac se kasnije osamostalio i radio je širom Jugoslavije, od Rijeke preko Kruševca, čak je radio i u hotelu Crna Gora i na kraju je 1974. godine došao u Nikšić“.
RSE: I sada vaš otac kada posmatra vas i ostale sinove šta kaže? Da li je bolji sladoled bio u njegovo vrijeme ili danas?
Kojčin: On je starac sada od 80 godina i on se hvali kako je ranije uvijek bilo bolje ali mi odražavamo tu tradicionalnu recepturu. U početku su to bili kolači i sladoledi, kasnije smo krenuli i sa burecima, ali sladoledi su i dalje ostali najpopularniji.
U ponudi ove male porodične poslastičarnice su tradicionalni slatkiši baklave, krempite, šampite, tulumbe, sladoledi, kao i limunada. Ali šta je specijalitet poslastičarnice Fontana?
„To su princes krofne. Velike su i imaju specifičan ukus. Pogotovo je fil od njih različit u odnosu na druge poslastičarnice u bivšoj Jugoslaviji. Ja nijesam obišao sve bivše republike, ali mi tako kažu oni ljudi koji jesu“.
Da su princes krofne iz Fontane najbolje svjedoči i jedna Nikšićanka koja je redovna mušterija:
„Pošto sam ja dušu dala za slatkiše, kolače sve probam ali mi je princes krofna ovdje daleko najbolja“.
Donedavno je Bekrim pravio i bozu, piće specifičnog ukusa sa visokom koncentracijom vitamina B, ali danas ga ne proizvodi.
„Generacije su se promijenile pa stariji i dalje hoće da popiju, ali mlađi ne znaju šta je to“, kaže Bekrim.
Goranci su nadaleko poznati kao vješti majstori, uporni radnici, vrlo privrženi porodici i poslu. I danas su pripadnici ove etničke zajednice iz regiona Gora, sa padina Šare poznati širom Evrope kao vrsni poslastičari, burekdžije i ašdžije ili kulinari. Možda odgovor na pitanje zašto prave tako dobar sladoled leži u tome što se zanat prenosi sa generacije na generaciju, sa oca na sina. Sladoled se pravi od mlijeka i jaja, a ostalo je tajna, kaže Bekrim i dodaje:
„Ima tu uvijek nešto u postupku rada, treba se potruditi oko sastava za sladoled, ne samo staviti i misliti da je spremno. Svako ima neki svoj omjer. Konkretno ja radim bez aditiva, konzervansa i slično. To mu skraćuje rok trajanja, ali zato je sladoled ukusan“.
Rijetke su porodice u Crnoj Gori koje su u vremenu masovne industrijske proizvodnje uspjele da sačuvaju stare zanate, a još su rjeđe one koje od zanata žive.
„Ponekada se možda bolje zarađivalo, a ova su malo teža vremena za poslovanje ali može se“, kaže Bekrim
Njegovi gosti su kaže najbolji svjedoci da li posao radi kako treba. Kada je u Nikšiću, kapiten crnogorske fudbalske reprezentacije Mirko Vučinić je svakodnevno njihov gost.
„Mirko je stalni gost. Ja ga znam kada je bio još dječak, kada je počinjao sa fudbalom i kada niko nije znao da će postati ono što je danas. On je bukvalno odrastao u Fontani. Sada najčešće dolazi na bureke jer se vjerovatno uželi te hrane. Dolaze i sportisti i glumci i neki političari. Imam stalne mušterije koje dolaze svakoga dana. Ima primjedbi i ja ih cijenim jer primjedbe služe da budemo još bolji da gost bude zadovoljan“.
Bekrim je pripadnik treće generacije porodice Kojčin koja se preko 80 godina bavi poslastičarskim poslom. Iako uspješan stuednt, kao apsolvent napušta fakultet i nastavlja porodičnu tradiciju
„Studirao sam u Prištini ali nijesam bio zainteresovan da to završim do kraja. Naš đed se još davno bavio tim poslom na Kosovu. Bavio se tim poslom u okolini Prištine u vrijeme nakon II svetskog rata. Otac se kasnije osamostalio i radio je širom Jugoslavije, od Rijeke preko Kruševca, čak je radio i u hotelu Crna Gora i na kraju je 1974. godine došao u Nikšić“.
RSE: I sada vaš otac kada posmatra vas i ostale sinove šta kaže? Da li je bolji sladoled bio u njegovo vrijeme ili danas?
Kojčin: On je starac sada od 80 godina i on se hvali kako je ranije uvijek bilo bolje ali mi odražavamo tu tradicionalnu recepturu. U početku su to bili kolači i sladoledi, kasnije smo krenuli i sa burecima, ali sladoledi su i dalje ostali najpopularniji.
U ponudi ove male porodične poslastičarnice su tradicionalni slatkiši baklave, krempite, šampite, tulumbe, sladoledi, kao i limunada. Ali šta je specijalitet poslastičarnice Fontana?
„To su princes krofne. Velike su i imaju specifičan ukus. Pogotovo je fil od njih različit u odnosu na druge poslastičarnice u bivšoj Jugoslaviji. Ja nijesam obišao sve bivše republike, ali mi tako kažu oni ljudi koji jesu“.
Da su princes krofne iz Fontane najbolje svjedoči i jedna Nikšićanka koja je redovna mušterija:
„Pošto sam ja dušu dala za slatkiše, kolače sve probam ali mi je princes krofna ovdje daleko najbolja“.
Donedavno je Bekrim pravio i bozu, piće specifičnog ukusa sa visokom koncentracijom vitamina B, ali danas ga ne proizvodi.
„Generacije su se promijenile pa stariji i dalje hoće da popiju, ali mlađi ne znaju šta je to“, kaže Bekrim.
Goranci su nadaleko poznati kao vješti majstori, uporni radnici, vrlo privrženi porodici i poslu. I danas su pripadnici ove etničke zajednice iz regiona Gora, sa padina Šare poznati širom Evrope kao vrsni poslastičari, burekdžije i ašdžije ili kulinari. Možda odgovor na pitanje zašto prave tako dobar sladoled leži u tome što se zanat prenosi sa generacije na generaciju, sa oca na sina. Sladoled se pravi od mlijeka i jaja, a ostalo je tajna, kaže Bekrim i dodaje:
„Ima tu uvijek nešto u postupku rada, treba se potruditi oko sastava za sladoled, ne samo staviti i misliti da je spremno. Svako ima neki svoj omjer. Konkretno ja radim bez aditiva, konzervansa i slično. To mu skraćuje rok trajanja, ali zato je sladoled ukusan“.
Rijetke su porodice u Crnoj Gori koje su u vremenu masovne industrijske proizvodnje uspjele da sačuvaju stare zanate, a još su rjeđe one koje od zanata žive.
„Ponekada se možda bolje zarađivalo, a ova su malo teža vremena za poslovanje ali može se“, kaže Bekrim
Njegovi gosti su kaže najbolji svjedoci da li posao radi kako treba. Kada je u Nikšiću, kapiten crnogorske fudbalske reprezentacije Mirko Vučinić je svakodnevno njihov gost.
„Mirko je stalni gost. Ja ga znam kada je bio još dječak, kada je počinjao sa fudbalom i kada niko nije znao da će postati ono što je danas. On je bukvalno odrastao u Fontani. Sada najčešće dolazi na bureke jer se vjerovatno uželi te hrane. Dolaze i sportisti i glumci i neki političari. Imam stalne mušterije koje dolaze svakoga dana. Ima primjedbi i ja ih cijenim jer primjedbe služe da budemo još bolji da gost bude zadovoljan“.
