Bivši predsjednik Republike Srpske (RS) Radovan Karadžić nastavio je osporavati progon i organizirane zločine protiv nesrpskog stanovništva u Bosanskoj Krupi 1992.godine, iskazom Gojka Kličkovića, ratnog predsjednika Kriznog štaba spomenute općine i posljeratnog premijera RS.
Nakon što je svjedok Kličković dao izjavu o Karadžiću kao miroljubivom čovjeku, dječjem piscu koji je djelovao u skladu sa pjesništvom Petra II Petrovića Njegoša – haško tužiteljstvo je citiralo stihove crnogorskog Vladike i pjesnika o obračunu s muslimanima.
Tužiteljica Katrine Gustafson pročitala je stihove iz Gorskog vijenca o paljenju turskih kuća i đamija, govor Vladike Danila o muslimanima kao đavoljem okotu i potrebi njihovog istjerivanja.
„Ja ne mogu baviti se ovom, a kamoli istorijom od prije 200 godina.“, branio se pri tom Kličković s kojim je u dodatnom ispitivanju Karadžić dodatno pojašnjavao i citirao Njegoševe stihove, govoreći kako su napisani u kontekstu vremena i osmanske okupacije balkanskog područja.
Svjedok: slijedio sam jugoslavenski zakon, ne uputstva SDS-a
I Kličkoviću je suđeno pred sudom u Bosni i Hercegovini za zločine u Bosanskoj Krupi, ali je oslobođen optužbi da je za njih osobno odgovoran. Upravo tu oslobađajuću presudu Kličković je nabijao na nos haškom tužiteljstvu koje ga je pokušalo suočiti s njegovom odgovornošću za zločine protiv nesrpskog stanovništva kao vodećeg SDS-ovca (Srpska demokratska stranka) u općini.
Podsjetimo, 2012.godine Kličković je izabran kao lokalni vođa SDS-a za načelnika Krupe na Uni što je izazvalo brojna negodovanja udruženja žrtava, a 2013.godine oslobođen je u ponovljenom suđenju za udruženi zločinački poduhvat progona nesrpskog stanovništva.
Na suđenju Karadžiću je ustvrdio također kako nije bilo organiziranog protjerivanja, odbijajući tvrdnje tužiteljstva kako je sam potvrdio haškim istražiteljima da se u općini kojom je upravljao – postupalo prema uputstvu SDS-a, odnosno Varijanti A i B.
To je dokument podijeljen lokalnim vođama SDS-a 1991.godine, kao uputstvo preuzimanja općina u kojima su građani srpske nacionalnosti bili većina, odnosno manjina. Upravo taj dokument, prema tužiteljstvu, pokazuje dokaz udruženog zločinačkog poduhvata nasilnog progona.
No Kličković je to poricao, tvrdeći da je haškim istražiteljima govorio o spornom dokumentu zbog njihovog pritiska. Prema njegovom objašnjenju preuzimanje općine je bilo predviđeno zakonom bivše Jugoslavije o općenarodnoj obrani, kao i podjela oružja srpskoj Teritorijalnoj obrani od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA). Kao vodeći lokalni SDS-ovac Kličković je ustvrdio kako nije dobivao uputstva od „centrale“ odnosno Karadžića već da je postupao prema važećim zakonima SR Jugoslavije.
Evakuirao, a ne protjerivao
I na svom lokalnom suđenju, kao i na međunarodnom sudu (ICTY) u svojstvu svjedoka Kličković je tvrdio kako je 1992.godine organizirao „evakuaciju civila“ iz zone borbi, a ne njihovo nasilno protjerivanje prema uputstvu SDS-a.
Tužiteljica Gustafson ga je pri tom suočila s njegovom medijskom izjavom iz 1992.godine, nakon što su građani nesrpske nacionalnosti otišli, a u kojoj govori kako se više neće moći vratiti te da „nema više govora o suživotu“.
Kličković je nakon toga pokušao opravdati svoje riječi također kontekstom vremena, kada je navodno bio ljut zbog sukoba i „Alijinih fundamentalista“.
„Ne sramim se svojih riječi kad su ubijali.“, izjavio je Kličković kao 230.po redu svjedok Karadžićeve obrane od optužbi za dvostruki genocid, progone diljem BiH, teror nad Sarajlijama i uzimanje međunarodnih promatrača za taoce.
Suđenje se nastavilo iskazom zaštićenog svjedoka (KW-545) obrane na sjednici potpuno zatvorenoj za javnost.
Nakon što je svjedok Kličković dao izjavu o Karadžiću kao miroljubivom čovjeku, dječjem piscu koji je djelovao u skladu sa pjesništvom Petra II Petrovića Njegoša – haško tužiteljstvo je citiralo stihove crnogorskog Vladike i pjesnika o obračunu s muslimanima.
Tužiteljica Katrine Gustafson pročitala je stihove iz Gorskog vijenca o paljenju turskih kuća i đamija, govor Vladike Danila o muslimanima kao đavoljem okotu i potrebi njihovog istjerivanja.
„Ja ne mogu baviti se ovom, a kamoli istorijom od prije 200 godina.“, branio se pri tom Kličković s kojim je u dodatnom ispitivanju Karadžić dodatno pojašnjavao i citirao Njegoševe stihove, govoreći kako su napisani u kontekstu vremena i osmanske okupacije balkanskog područja.
Svjedok: slijedio sam jugoslavenski zakon, ne uputstva SDS-a
I Kličkoviću je suđeno pred sudom u Bosni i Hercegovini za zločine u Bosanskoj Krupi, ali je oslobođen optužbi da je za njih osobno odgovoran. Upravo tu oslobađajuću presudu Kličković je nabijao na nos haškom tužiteljstvu koje ga je pokušalo suočiti s njegovom odgovornošću za zločine protiv nesrpskog stanovništva kao vodećeg SDS-ovca (Srpska demokratska stranka) u općini.
Podsjetimo, 2012.godine Kličković je izabran kao lokalni vođa SDS-a za načelnika Krupe na Uni što je izazvalo brojna negodovanja udruženja žrtava, a 2013.godine oslobođen je u ponovljenom suđenju za udruženi zločinački poduhvat progona nesrpskog stanovništva.
Na suđenju Karadžiću je ustvrdio također kako nije bilo organiziranog protjerivanja, odbijajući tvrdnje tužiteljstva kako je sam potvrdio haškim istražiteljima da se u općini kojom je upravljao – postupalo prema uputstvu SDS-a, odnosno Varijanti A i B.
To je dokument podijeljen lokalnim vođama SDS-a 1991.godine, kao uputstvo preuzimanja općina u kojima su građani srpske nacionalnosti bili većina, odnosno manjina. Upravo taj dokument, prema tužiteljstvu, pokazuje dokaz udruženog zločinačkog poduhvata nasilnog progona.
No Kličković je to poricao, tvrdeći da je haškim istražiteljima govorio o spornom dokumentu zbog njihovog pritiska. Prema njegovom objašnjenju preuzimanje općine je bilo predviđeno zakonom bivše Jugoslavije o općenarodnoj obrani, kao i podjela oružja srpskoj Teritorijalnoj obrani od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA). Kao vodeći lokalni SDS-ovac Kličković je ustvrdio kako nije dobivao uputstva od „centrale“ odnosno Karadžića već da je postupao prema važećim zakonima SR Jugoslavije.
Evakuirao, a ne protjerivao
I na svom lokalnom suđenju, kao i na međunarodnom sudu (ICTY) u svojstvu svjedoka Kličković je tvrdio kako je 1992.godine organizirao „evakuaciju civila“ iz zone borbi, a ne njihovo nasilno protjerivanje prema uputstvu SDS-a.
Tužiteljica Gustafson ga je pri tom suočila s njegovom medijskom izjavom iz 1992.godine, nakon što su građani nesrpske nacionalnosti otišli, a u kojoj govori kako se više neće moći vratiti te da „nema više govora o suživotu“.
Kličković je nakon toga pokušao opravdati svoje riječi također kontekstom vremena, kada je navodno bio ljut zbog sukoba i „Alijinih fundamentalista“.
„Ne sramim se svojih riječi kad su ubijali.“, izjavio je Kličković kao 230.po redu svjedok Karadžićeve obrane od optužbi za dvostruki genocid, progone diljem BiH, teror nad Sarajlijama i uzimanje međunarodnih promatrača za taoce.
Suđenje se nastavilo iskazom zaštićenog svjedoka (KW-545) obrane na sjednici potpuno zatvorenoj za javnost.
