Suđenje bivšem predsjedniku takozvane Republike Srpska Krajina Goranu Hadžiću nastavljeno je svjedočenjem Veljka Džakule, predstavnika građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj.
Prema Džakuli – frakcija srpskih političkih predstavnika koja je došla na čelo vodstva u SAO Krajini, nije željela dijalog i mir s novim hrvatskim vlastima.
Džakula, je kao bivši zamjenik premijera okupiranog hrvatskog područja, opisao kako je upoznao Hadžića na osnivačkoj skupštini Srpske demokratske stranke, SDS-a u Slavoniji 1990.godine, prisjećajući se konteksta početnih ratnih događanja koji su zatim uslijedili.
Međusobno nepovjerenje i podsjećanje na fašističke zločince iz Drugog svjetskog rata uznemirili su i Hrvate i Srbe nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, naveo je Džakula, dodajući kako su - najavljeno odcjepljenje od Jugoslavije kao i prvi potezi novih hrvatskih vlasti (izbacivanje Srba iz Ustava kao naroda) - dali dodatan povod za zabrinutost građana srpske nacionalnosti i osjećaj manje vrijednosti.
Predstavnici srpskih građana, poput Milana Babića nisu željeli dogovor s hrvatskim vlastima već su se okrenuli ideji pripojenja krajinskog i slavonskog područja Srbiji, nazivajući one koji su željeli suživot – izdajnicima, opisao je Đakula političke stavove koji su doveli do rata umjesto do kulturne autonomije – što je on zagovarao.
Prema iskazu svjedoka – i optuženi Hadžić je u početku bio protiv huškačke i isključive politike Babića.
„Prije svega (Babić) nije imao demokratsko ponašanje i uvažavanje drugog mišljenja. Nije bio za dijalog s hrvatskim vlastima. Pokazalo se da na svaki potez hrvatskih vlasti ide s identičnim potezom suprotnog značenja – kao srpski potez. Što bi bilo kao tuk na utuk“, prisjetio se svjedok Babića, koji je kao prvi haški pokajnik priznao progone te je osuđen na 13 godina zatvora.
Stavove o mirnom riješenju sukoba – optuženi Hadžić je promijenio nakon što ga je uhitila hrvatska policija čiji su ga pripadnici premlatili. Hadžić je uhićen na takozvani krvavi Uskrs 1991.godine u Nacionalnom parku Plitvice, gdje su srpski pobunjenici ubili hrvatskog policajca Josipa Jovića te ranili još sedmoricu.
Nakon što je izašao iz pritvora Hadžić se priklonio strani srpskih predstavnika, koji su željeli u rat u Hrvatskoj, dovodeći do preko 20 tisuća ubijenih te progona, prema tužiteljstvu, više od 180 tisuća osoba.
„I on je rekao – da je riješio da ide u rat. Da ne vidi više suživot u hrvatskoj državi. Da više ne vjeruje hrvatskim vlastima. Ja sam rekao da ja u rat ne idem. I da ne želim. Da sam vidio što se događalo u ožujku u Pakracu i da mi je sve jasno. On je ipak donio odluku – da on ide“, prepričao je Džakula razgovor s Hadžićem.
Džakuli je prijećeno smrću jer je želio izbjeći rat u zapadnoj Slavoniji, direktno od bivšeg načelnika policije u Pakracu Jove Vezmara.
„On mi je samo saopćio – da sam ja kriv za pacifizaciju 5 općina na području Zapadne Slavonije – što tu nije počeo rat. I dao mi je ultimatum od 24 sata da napustim Pakrac, da dam otkaz u firmi i prestanem politički djelovati, jer ukoliko to ne uradim – da ću biti ubijen“, prisjetio se prijetnji svjedok koji je završio i nekoliko dana u kućnom pritvoru kako se ne bi protivio ratnim aktivnostima.
Džakula, predsjednik regionalnog ogranka SDS-a početkom devedesetih, iz stranke je istupio 19. kolovoza 1991. godine. Prethodno je 12. kolovoza proglašen regionalnim premijerom Zapadne Slavonije, a na tom položaju je bio do 26. veljače 1992. godine, kad je postao zamjenik premijera Republike Srpske Krajine (RSK). U ožujku 1993. prestao je obnašati tu dužnost.
Danas radi kao predsjednik srpskog srpskog foruma koji pomaže povratak srpskih izbjeglica u Hrvatsku.
Nakon što Džakulu unakrsno ispita obrana u petak, suđenje će se nastaviti novim iskazom o zločinima nad građanima nesprske nacionalnosti u okupiranom području Hrvatske od polovice 1991.do kraja 1993.godine – do kad je Hadžić bio u vrhu pobunjenih srpskih vlasti.
Prema Džakuli – frakcija srpskih političkih predstavnika koja je došla na čelo vodstva u SAO Krajini, nije željela dijalog i mir s novim hrvatskim vlastima.
Džakula, je kao bivši zamjenik premijera okupiranog hrvatskog područja, opisao kako je upoznao Hadžića na osnivačkoj skupštini Srpske demokratske stranke, SDS-a u Slavoniji 1990.godine, prisjećajući se konteksta početnih ratnih događanja koji su zatim uslijedili.
Međusobno nepovjerenje i podsjećanje na fašističke zločince iz Drugog svjetskog rata uznemirili su i Hrvate i Srbe nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, naveo je Džakula, dodajući kako su - najavljeno odcjepljenje od Jugoslavije kao i prvi potezi novih hrvatskih vlasti (izbacivanje Srba iz Ustava kao naroda) - dali dodatan povod za zabrinutost građana srpske nacionalnosti i osjećaj manje vrijednosti.
Predstavnici srpskih građana, poput Milana Babića nisu željeli dogovor s hrvatskim vlastima već su se okrenuli ideji pripojenja krajinskog i slavonskog područja Srbiji, nazivajući one koji su željeli suživot – izdajnicima, opisao je Đakula političke stavove koji su doveli do rata umjesto do kulturne autonomije – što je on zagovarao.
Prema iskazu svjedoka – i optuženi Hadžić je u početku bio protiv huškačke i isključive politike Babića.
„Prije svega (Babić) nije imao demokratsko ponašanje i uvažavanje drugog mišljenja. Nije bio za dijalog s hrvatskim vlastima. Pokazalo se da na svaki potez hrvatskih vlasti ide s identičnim potezom suprotnog značenja – kao srpski potez. Što bi bilo kao tuk na utuk“, prisjetio se svjedok Babića, koji je kao prvi haški pokajnik priznao progone te je osuđen na 13 godina zatvora.
Stavove o mirnom riješenju sukoba – optuženi Hadžić je promijenio nakon što ga je uhitila hrvatska policija čiji su ga pripadnici premlatili. Hadžić je uhićen na takozvani krvavi Uskrs 1991.godine u Nacionalnom parku Plitvice, gdje su srpski pobunjenici ubili hrvatskog policajca Josipa Jovića te ranili još sedmoricu.
Nakon što je izašao iz pritvora Hadžić se priklonio strani srpskih predstavnika, koji su željeli u rat u Hrvatskoj, dovodeći do preko 20 tisuća ubijenih te progona, prema tužiteljstvu, više od 180 tisuća osoba.
„I on je rekao – da je riješio da ide u rat. Da ne vidi više suživot u hrvatskoj državi. Da više ne vjeruje hrvatskim vlastima. Ja sam rekao da ja u rat ne idem. I da ne želim. Da sam vidio što se događalo u ožujku u Pakracu i da mi je sve jasno. On je ipak donio odluku – da on ide“, prepričao je Džakula razgovor s Hadžićem.
Džakuli je prijećeno smrću jer je želio izbjeći rat u zapadnoj Slavoniji, direktno od bivšeg načelnika policije u Pakracu Jove Vezmara.
„On mi je samo saopćio – da sam ja kriv za pacifizaciju 5 općina na području Zapadne Slavonije – što tu nije počeo rat. I dao mi je ultimatum od 24 sata da napustim Pakrac, da dam otkaz u firmi i prestanem politički djelovati, jer ukoliko to ne uradim – da ću biti ubijen“, prisjetio se prijetnji svjedok koji je završio i nekoliko dana u kućnom pritvoru kako se ne bi protivio ratnim aktivnostima.
Džakula, predsjednik regionalnog ogranka SDS-a početkom devedesetih, iz stranke je istupio 19. kolovoza 1991. godine. Prethodno je 12. kolovoza proglašen regionalnim premijerom Zapadne Slavonije, a na tom položaju je bio do 26. veljače 1992. godine, kad je postao zamjenik premijera Republike Srpske Krajine (RSK). U ožujku 1993. prestao je obnašati tu dužnost.
Danas radi kao predsjednik srpskog srpskog foruma koji pomaže povratak srpskih izbjeglica u Hrvatsku.
Nakon što Džakulu unakrsno ispita obrana u petak, suđenje će se nastaviti novim iskazom o zločinima nad građanima nesprske nacionalnosti u okupiranom području Hrvatske od polovice 1991.do kraja 1993.godine – do kad je Hadžić bio u vrhu pobunjenih srpskih vlasti.
