Ni groba da se za dušu najmilijih pomole, ni spomena da na tragediju podsjeti, niti nade da će društvo učiniti išta od obećanog i dužnog da se tragedija porodica žrtava otmice i ubistva putnika iz voza "Lovćen" na pruzi Beograd - Bar makar malo ublaži, pričaju nakon petnaest godina od zločina u Štrpcima članovi porodica nastradalih. A najmanje što je država Crna Gora mogla učiniti, makar popola sa državom Srbijom jeste da se zajednički spomenik ljudima bez groba napravi zbog čega je Ragipu Ličini, bratu otetog Iljaza, oko srca:
"Studeno i sve studenije, ledeno. Teško. Mučnina. Velika mučnina. Nijesmo, što se tiče nas porodica, zadovoljni sa ovom vlašću, odnosno vladarima koji su i tada bili, nažalost, na vlasti, koji, nažalost, od tada, pa ni do danas, a i vrijeme govori petnaest godina, znači da se ništa ne radi. Ima ljudi koji su u vlasti, koji su i danas u vlasti i koji bi trebali da nam izađu u susret, da nam pruže podršku, oni od nas takoreći izbjegavaju, oni s nama manipulišu".
Jusuf Rastoder je imao šestoro djece, odnosno, od prije petnaest godina otkada je otet u Štrpcima njegova supruga i šestoro djece nijesu imali njega, jedinog hranioca te porodice. Kako je bilo ostati u sirotinji njegov sin Misin ne želi da priča, a o tome kako je danas kaže:
"Ne. Što se tiče toga državi i vlastima u Crnoj Gori padne na pamet kada nas vide ako se okupimo i to.Njih uopšte ne interesuje i njima uopšte nije stalo do tih porodica".
RSE: Kada vi sretnete te ljude vidite li u njihovim očima da se oni stide od vas jer vas znaju.
Rastoder: Ma, ne. Ili se prave ili nije uopšte interes države ni da nas upoznaju jer vidi se koliko ne poznaju. Žalosno je što i evo na vrh petnaest godina nijesmo u stanju da bar te kosti nađemo da bi ih sahranili po tom našem običaju.
Devetnaest ljudi, uglavnom Bošnjaka, oteto je 27. februara '93. u stanici Štrpci, među njima i suprug Elife Bakija, Fehim. Njihovo troje djece sada su odrasli momci i djevojka i bez posla su:
"Sada će petnaest godina. Sve su iste priče, sve su nam obećavali. Evo, ovako i onako, ništa od toga nema. Svi su mi dolazili kući i obećavali su mi na prvom mjestu - Tvoje dijete da zaposlimo. Ma, ni dan danas. Petnaest godina sad će ni dan danas niđe, samo tuga i bol Evo, ovaj voz što se srušio isto su tu moji bili, ali đe je bilo mješavina spomenici se odradiše. Spomenik u Bijelom Polju, u Bioč, a za ove ljude nikakov znaka nema. To mi znamo kako doživljavamo, to naše srce zna. Ostala sam sa sitnom đecom, nijesam mogal đecu da dalje školujem. Ja ne znam šta je cenat jedan od te države pomoći dobila. Nikad".
Zastupnik porodica štrbačkih žrtava Velija Murić:
"Evo, petnaest je godina, opet 27. februar, opet sjećanje na Štrpce, opet sjećanje na devetnaest ljudi koji su na najsvirepiji način nedužni izgubili živote samo zbog toga što su imali svoje ime. Da li će taj datum samo ostati u dušama i mislima porodica do sad nije pokazano dovoljno volje da se ovo društvo suoči sa tim zločinom do sada se na tuđe groblje nije plakalo kao na svoje. Da li će sjutra promijeniti ovo danas?".