Umjetnička galerija BiH postoji već sedam decenija. Ova velika godišnjica bit će obilježena nizom manifestacija, a trajat će sve do samog kraja godine. Gost RSE je Strajo Krsmanović, direktor jedne od najvrednijih kulturnih institucija u Bosni i Hercegovini.
RSE: Znao sam da je ovo 70. godišnjica postojanja Galerije, ali me je ipak iznenadio izgled vašeg pročelja, već na samom početku godine.
Krsmanović: Time se ponosimo. U Arhivu BiH smo našli Osnivački akt i bili fascinirani njegovim izgledom i sadržajem. Na jednoj kucanoj strani, u sedam članova, iz njega je potpuno jasno sve – ko organizuje Galeriju, ko je finansira, zašto se organizuje i koje su njene obaveze. Danas živimo 20 godina poslije Dejtona, a vlast još nije u stanju da se dogovori šta bi Galerija trebala biti, čija bi trebala biti. Još uvijek smo, ni na nebu, ni na zemlji. Nemamo i dalje osnivača.
Tim banerom na pročelju Galerije smo htjeli staviti na znanje javnosti da status Galerije još uvijek nije riješen i kako je to izgledalo nekada, kada je na vlasti bila normalna država. Naš problem je i dalje politički.
RSE: Da li je ova važna ustanova ispunila ono što je u Osnivačkom aktu zapisano?
Krsmanović: Apsolutno. U sedamdeset godina izuzetnog djelovanja, Umjetnička galerija je 1946. imala 600 djela, naslijeđenih iz Zemaljskog muzeja. Danas ih ima preko 6.000, skoro su udesetostručena. Ona se čuvaju, pokazuju, evidentiraju, restauriraju i u svakom slučaju obavljaju svoju funkciju. Sa druge strane, Galerija je koncipirana kao Nacionalna galerija, centralna institucija likovnog života u BiH. Ona je taj posao obavljala od prvog dana, sa vrlo velikim uspjehom.
RSE: Morate osjetiti ponos? Vi ste izgleda svoj odnos prema toj činjenici najbolje pokazali planiranjem brojnih sadržaja uz godišnjicu.
Krsmanović: Stalo nam je da ova cijela godina prođe u znaku 70. godišnjice. Mi ćemo je obilježiti, ne samo 11. oktobra, kada je zvanični Dan osnivanja, nego kroz sve naše aktivnosti. To su, prije svega, izložbene aktivnosti u Galeriji i naša gostovanja, na koja stavljamo akcent i koja su važna, budući da taj fundus, koji čuvamo, nije naše vlasništvo, nego vlasništvo ovog naroda. Narod ima potrebu i pravo da mu bude dostupan. Može svako doći u Sarajevo da vidi naše izložbe, a mi nastojimo otići u svaki grad, u kojem postoje solidni izlagački uslovi. Nastojimo otići u inostranstvo, kada god i gdje je to moguće.
S druge strane, osim izlagačke djelatnosti, u pripremi je Monografija koja će dokumentovati tih 70 godina i na jednom mjestu pokazati šta je to bila Galerija u tih 70 godina, šta je sve radila, ko je sve u njoj radio, kako je radila. Na kraju, 11. oktobra ćemo napraviti svečanu akademiju, koja priliči jednoj takvoj ustanovi.
RSE: U samoj Monografiji, pretpostavljam, prilikom brojnih susreta, razgovora, zvaničnih i nezvaničnih, vi ćete svojim gostima govoriti o tome šta sve imate. Šta se tebi, kao prvom čovjeku, čini posebno važnim iz vaših fundusa?
Krsmanović: Prikupljamo djela od kada egzistira likovna umjetnost u BiH, a ona egzistira od dolaska Austro-Ugarske na ove prostore. Iz tog perioda je vrlo značajna zbirka ilustracija za časopis Nada. Naša kolekcija je sortirana po zbirkama. Tu dominiraju zbirke umjetnika iz BiH, zbirke jugoslovenskih umjetnika i internacionalne zbirke, gdje posebno mjesto zauzima kolekcija Ferdinanda Hodlera, švajcarskog umjetnika. Postoji priču o tome kako je ona došla na ove prostore, koja je vrlo reprezentativna.
U tom smislu mi nastojimo proširiti naš fundus, bez obzira što trenutno nemamo finansijska sredstva za otkupe djela savremenih likovnih umjetnika iz BiH. Nekako do njih dolazimo. Ponajčešće dobivamo poklon od tih umjetnika, koji su svjesni naše situacije i nerijetko doniraju svoja djela.
RSE: U vrijeme rata, iz Galerije je nestalo nekih 50-tak djela, a malo se zna šta je sa slikama i skulpturama koje su kitile kabinete zvaničnika po predsjedništvima, CK-ovima, skupštinama. Tu je također bilo dosta vašeg vlasništva?
Krsmanović: Bila je formirana Komisija za sukcesiju umjetničkih djela, koja su se nalazila u diplomatskim predstavništvima Jugoslavije, po raznim komitetima i drugim kabinetima. Komisija je završila taj posao. Naša predstavnica komisije je bila Meliha Husedžinović, naša bivša direktorica. Taj dio, koji nam pripada po sukcesiji, smo povratili. Interpol traga za nekih 46 pravoslavnih ikona i dva Hodlerova djela. Na web stranici su sva ta djela. Uvjeren sam da će doći vrijeme kada ćemo uspjeti i to povratiti.
Značajnije od toga je da je sačuvano svih tih 6.000 djela na jedan interesantan način. Prijeratni direktor Galerije je u naš depo, koji je bio fizički zaštićen, uselio izbjeglice. Tako su izbjeglice, na neki simboličan način, čuvali umjetnost, a umjetnost je čuvala izbjeglice. Svi su možda htjeli to blago, ali u tim ratnim uslovima tamo nisu odlazili zbog činjenice da su tamo izbjeglice.
RSE: Premda je blago smješteno u samom centru, u lijepoj zgradi, ne čini se kako Galerija ima baš komforne uslove, ni za čuvanje, ni z pokazivanje. Ima li planova o rekonstrukciji?
Krsmanović: Zgrada je namjenska. To je bila robna kuća između dva svjetska rata. Ona jeste u centru, jeste dosta atraktivna i lijepa, ali nije funkcionalna. Zgrada nema pristup osobama sa invaliditetom, nemamo lift, ventilaciju. Nastojimo nešto napraviti. Trenutno radimo sa Fakultetom arhitekture na izradi idejnog projekta rekonstrukcije zgrade. Nadam se da ćemo, korak po korak, doći i do realizacije.
RSE: Do realizacije nikako, ukoliko se konačno ne riješi status Galerije, ko je vlasnik, ko je taj koji treba da odobri nešto što se zovu budžetska sredstva za redovite aktivnosti, a ne samo za rekonstrukciju.
Krsmanović: Po prirodi sam optimista, ali to je jedina tačka u kojoj preovladava skepsa zbog činjenice da je naš problem nastao kao politički. Sve što je ovdje politički problem, rješava se jako sporo i teško. Moramo vjerovati da će doći trenutak kada će i to biti skinuto sa dnevnog reda.
RSE: Da li bi to bila najljepša čestitka, uz godišnjicu, da se konačno skine sa dnevnog reda to bolno pitanje?
Krsmanović: To bi bilo fantastično. Vjerujemo i nadamo se. Nemamo mi baš puno institucija u našem društvu i državi koje imaju 70 godina. Imamo više godina, nego što je imala ijedna država u kojoj je Galerija egzistirala. To govori o tome da se ovdje države i režimi mijenjaju, ali srećom, kulturne institucije opstaju, makar i u ovako teškim uslovima.
