U sarajevskoj Umjetničkoj galeriji BiH u petak je otvorena izložba "Desire for Freedom: Dossier Bosnia and Herzegovina" (Želja za slobodom: Dosije BiH) koja je segment velikog evropskog izložbenog projekta "Desire for Freedom: Umjetnost u Evropi nakon 1945.". Ovaj projekat počeo je u oktobru 2012. godine, a nosilac je Historijski muzej Njemačke iz Berlina (Deutsches Historisches Museum).
U intervjuu za RSE, kustosica ovog muzeja Monika Flacke, zadužena za likovnu umjetnost, i Henry Meyric Hughe, britanski kustos, pisac, glavni koordinator Vijeća Evrope u organizovanju umjetničkih izložbi i počasni predsjednik Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) - govore i o značaju Zemaljskog muzeja BiH. Oni naglašavaju da bilo kakvi drugi poduhvati bh. političara, osim potpunog preuzimanja finansiranja, dugoročno neće riješiti problem najstarije institucije kulture u Bosni i Hercegovini od daljeg propadanja.
RSE: Prije više od 18 mjeseci Zemaljski muzej BiH je zatvorio vrata za posjetioce. Nedavno je Vlada Federacije BiH odlučila formirati upravni odbor Muzeja čiji je zadatak da nađe modus kako bi ova institucija ponovo bila dostupna javnosti, te da predloži na koji način bi se moglo riješiti dosad nerješivo pitanje - pravni status Muzeja. Kako komentarišete nove poteze Vlade ovog bh. entiteta?
Monika Flacke: Prije tri godine smo došli iz Berlina u Sarajevo da kustose Umjetničke galerije BiH upoznamo sa novim projektom koji se ovih dana uspješno i realizuje - "The Desire for Freedom". Kustosice sarajevskog segmenta ovog projekta su Maja Abdomerović i Ivana Udovičić. Ni onda nisam mogla shvatiti kada su nam kustosice rekle da će Galerija biti zatvorena za javnost. Doživjela sam šok. "Jedna državna institucija se zatvara, a uposlenici mjesecima ne primaju plate - mora da se šalite", rekla sam im tada. Upravo zbog toga smo i osmislili ovaj projekat, jer želimo naglasiti značaj Umjetničke galerije BiH i ostalih institucija kulture u BiH, te ukazati da isti hramovi kulture trebaju raditi nesmetano i da im se, konačno, mora definisati pravni status.
Henry Meyric Hughes: Smatram da se ta neizvjesnost institucija kulture direktno odnosi na neke neizvjesnosti u samoj državi, a koje se do danas nisu riješile. U Sarajevo često dolazim od 1999. godine. U to doba su mnogi mladi ljudi iz inostranstva dolazili u Bosnu i Hercegovinu, pa i oni koji ništa nisu znali o posljednjem ratu, i vidjeli su veliku nadu. Smatram tragičnim manjak građanske svijesti naroda Bosne i Hercegovine o svom kulturnom naslijeđu, o bh. identitetu, ali i onemogućavanje da prošlost bude pristupačnija široj javnosti. Činjenica da je Zemaljski muzej BiH već toliko mjeseci zatvoren je potpuno nerazumljiva i jedan je veliki minus domaćem turizmu i ekonomiji grada.
Monika Flacke: Dodala bih - i historiji ove države. Govorimo o historijskom blagu koje čuva Muzej. Još ne mogu da zamislim državu koja zatvara svoj muzej. Čak je i Evropsko vijeće uputilo oštru notu zbog zatvaranja Muzeja, ali nikakav odgovor nije došao od druge strane.
RSE: Direktor Zemaljskog muzeja BiH, ali i čelnici drugih institucija kulture u BiH koje nemaju riješen pravni i finansijski status, ističu da država treba potpuno preuzeti finansiranje ovog muzeja i ostalih institucija koje baštine kulturu.
Zemaljski muzej BiH
Monika Flacke: Sve zavisi od onoga što je navedeno u Ustavu, ali i dalje smatram da Zemaljski muzej BiH treba država da finansira ili da to čine fondacije. Bez obzira na sve, država treba 90 odsto novca da izdvaja za ove institucije kulture. Koliko god novca te institucije zaradile od prodaje ulaznica, taj iznos nikad neće biti ni približan onom koliko država može obezbijediti. Ja još nisam čula takav primjer. Ne zaboravite, treba pribaviti novac za plate radnicima koji su stručnjaci u svojoj oblasti, za izložbe, za režije, za održavanje kolekcija. U muzeju treba paziti na svaki detalj - do odgovarajuće temperaturu u depoima i stepena vlažnosti. Posao muzeologâ nije jednostavan jer ovi ljudi posao ne obavljaju zbog sebe već radi društva. Misija muzeja je sačuvati naslijeđe i za narede generacije.
RSE: Pojedine ličnosti u Bosni i Hercegovini su dale svoj prijedlog kako da Muzej zaradi pristojan novac. Predlažu se, između ostalog, ceremonije poput crvenog tepiha, balovi i drugi komercijalni sadržaji. Mogu li ovakvi prijedlozi uroditi plodom?
Henry Meyric Hughes: Treba biti realan i reći da su sve opcije otvorene. Živimo u izmiješanoj ekonomiji. Međutim, kulturu bi trebalo da finansira država. Istovremeno, svi nivoi vlasti bi se trebali uključiti u finansiranje, pa, po mogućnosti, i neki regionalni izvori finansiranja. Važno je razviti i taj komercijalni aspekt, ali to ne znači da sve treba komercijalizovati. Budući da je Zemaljski muzej BiH institucija od opšteg značaja, onda ga to isto društvo treba finansirati. Prvo osposobite temelj, pa onda tražite privatne inicijative koje žele pripomoći radu Muzeja. Bilo kakav drugačiji scenarij od ovoga je čista fantazija.
RSE: Iako ima svijetlih primjerâ, u Bosni i Hercegovini je česta praksa da ministri kulture, ili ministri u čijoj je nadležnost kultura, rijetko posjećuju institucije kulture ili ih kultura uopšte ne interesuje, ali su rado viđeni u društvu fudbalerâ. Kakva je praksa u Njemačkoj, odnosno Velikoj Britaniji?
Monika Flacke: To što govorite je strašno. Nemam komentar. U Njemačkoj je potpuno drugačije. Otvaranju izložbe "Desire for Freedom" prisustvovali su njemački ministar spoljnih poslova Guido Westerwelle i Thorbjørn Jagland, predsjedavajući Odbora Nobelove nagrade i glavni sekretar Vijeća Evrope. Dakle, toj ceremoniji su prisustvovali veliki dužnosnici. Naravno, naš ministar kulture se rado odaziva na sve aktivnosti koje priređujemo. Sve ove osobe rado idu i u pozorište, na koncerte, ali na fudbalske utakmice. Pošto ste javna ličnost, morate biti fleksibilni.
Henry Meyric Hughes: Praksa u Velikoj Britaniji je neznatno drugačija od one u Njemačkoj. Zasigurno je da imamo ministarstvo koje je nadležno za kulturu, te vijeće za umjetnost koje drugačije postupa od nadležnog ministarstva. Možda bi vijeće moglo donijeti neku, nazovimo, kontroverznu odluku koja se ne bi dopala ministarstvu. Ne bih znao reći da li je ovaj britanski sistem bolji od njemačkog. Možda je, pak, francuski sistem najefikasniji jer jasno stavlja do znanja da se svaka odluka, pa i iz oblasti kulture, direktno tiče vladajuće politike. Ipak, treba imati na umu da Francuzi mnogo ulažu u institucije kulture - više od jedan posto nacionalnog dohotka. Vrlo je očito da ovom gestom sebi daju za pravo reći da je ova vrsta ulaganja jedan oblik "političke nagrade".
RSE: Kako izgraditi svijest društva o značaju institucija kulture?
Henry Meyric Hughes: Tako što će građani vjerovati u svoje naslijeđe i što će investirati u baštinu.
RSE: Poznavaoci prilika u doba Jugoslavije Josipa Broza Tita kažu da se uveliko razlikuje uloga ondašnjih i sadašnjih direktora institucija kulture. Od aktuelnih se očekuje da, povrh svega, budu i dobri menadžeri. Dijelite li ovako mišljenje?
Monika Flacke: Današnji direktori institucija kulture trebaju biti vrhunski menadžeri, bez obzira gdje rade - u velikoj ili maloj instituciji, ali apsolutno moraju znati šta čine. Ako govorimo u direktorima muzeja, oni trebaju znati šta je muzej i kako ovakav tip institucije treba da funkcioniše. Naravno, trebaju poznavati i načine kako prikupiti još novca za muzej. Međutim, muzej nije mašina koja proizvodi novac, već razmjenjuje kulturna dobra.
Henry Meyric Hughes: Imao sam sreću da me je ministarstvo kulture ex Jugoslavije pozvalo da dođem na ove prostore i pobliže upoznam kulturu svih nekadašnjih republika. Izuzetno cijenim način na koji su se tretirali kultura i umjetnost. Osjećala se ta velika odgovornost prema kulturi, odnosno angažovanost i dijalog između svih tih republika. Takav tip dijaloga, između vlasti i društva, bi se trebao oživjeti.
RSE: Prošle godine pokrenuta je inicijativa da se Sarajevska Hagada, srednjovjekovni iluminirani jevrejski kodeks - inače jedan od vrijednijih eksponata Zemaljskog muzeja BiH, nakratko ustupi njujorškom Metropolitan muzeju. Međutim, Zemaljski muzej nije pristao na ovu razmjenu jer, budući da je u pravnom vakuumu već 19 godina, nema ni garant države koja bi ga ohrabrila na ovaj potez. Kolaju i priče da pojedini muzeji koji su ustupili eksponate Metropolitanu nikada nisu dobili nazad svoje eksponate. Jeste li čuli za ovakve slučajeve?
Monika Flacke: Još nikad nisam za to čula. Ipak, aktuelan je slučaj sa Ukrajinom. Jedan muzej iz Amsterdama iznajmio je eksponate od nekog muzeja sa Krima. Sada, otkako je izvršena aneksija tog ukrajinskog poluotoka, postavlja se pitanje kojem će muzeju Amsterdam vratiti eksponate. Amsterdamski muzej želi vratiti artefakte, ali ne zna kome. O priči ovakvog sadržaja sam čula, a da neki muzej ne vraća eksponate - još nisam.
Sarajevska Hagada
Henry Meyric Hughes: Zapravo, tematika je pravne prirode. Ukoliko nemate garant države, onda nećete nikome ustupiti eksponate. Ponekad Rusi i danas postavljaju prepreke u unajmljivanju artefakata Amerikancima, međutim, to je pitanje za advokate a ne direktore muzeja, kustose i slično. Ali ako je riječ o delikatnom eksponatu, onda bi se, prevashodno, trebao pitati direktor muzeja. Metropolitan muzej je među prvima kojem Historijski muzej Njemačke ustupa svoju građu. Ustupiti drugoj zemlji neko vrijedno djelo je prilika da se i ljudi upoznaju o vašoj historiji, kulturi, čak i o drugoj religiji. Naravno, kada ustupate nekome nešto vrijedno, onda se i vama treba ustupiti nešto jednako vrijedno. Pitanja kulturne razmjene se uvijek trebaju regulisati. U konačnici, ovakve saradnje bi se trebale temeljiti na uzajamnom povjerenju.
Monika Flacke: U svakom slučaju, potpuno sam sigurna da bi Metropolitan muzej, ukoliko bi mu se ustupila, vratio Sarajevsku Hagadu.
RSE: Sljedećeg mjeseca, tačnije 28. juna, navršava se 100 godina od Sarajevskog atentata i početak Prvog svjetskog rata. Kako građani vaših zemalja danas gledaju na ovaj događaj?
Monika Flacke: Rekla bih da se u Njemačkoj sjećanja na Prvi svjetski rat polako vraćaju jer su ih prekrila sjećanja iz Drugog svjetskog rata, pogotovo pitanje holokausta. Međutim, o tematici Prvog svjetskog rata danas zajedno diskutuju sve zemlje Evrope, a ne samo Njemačka. Jedan britanski historičar je odlično rekao da sve evropske zemlje trebaju osjećati krivicu jer nisu valjano postupile - njihovi političari nisu ništa preduzeli da spriječe ovaj konflikt.
Henry Meyric Hughes: Niko nije slavno izišao iz ovog rata. Ipak, postoji jedna važna lekcija koju možemo naučiti. Sarajevo, kao dio Austro-Ugarske monarhije nekad, i koje je tada predstavljalo model u teoriji koegzistencije, i danas ga predstavlja. Zaista vjerujem da Sarajevo stoji kao primjer kakva bi i društva zemalja iz kojih dolazimo Monika i ja trebala biti. I London može poslužiti kao model. Ali ako želimo učiti one historijske lekcije, onda se trebamo ugledati na Sarajevo - primijeniti one pozitivne primjere, a one negativne zaobići.
