Ljubitelji pisane riječi u Crnoj Gori prate svjetske trendove u književnosti, dok su klasici uvijek traženi. I dok su crnogorski pisci i izdavači suglasni da elektronsko izdanje ne može da zamjeni klasičnu knjigu koju prsti osjećaju i koja miriše, postavlja se pitanje – kakva se literatura čita i da li su popularni pisci sa Balkana?
Ako je suditi po potražnji naslova u gradskim knjižarama Nove knjige u Podgorici, ali i drugim gradovima širom Crne Gore, rad pisaca iz regiona je veoma praćen u Crnoj Gori – kaže PR, Milena Jovović.
"Govorimo li o top listi najtraženijih naslova u Crnoj Gori prvi je Čarls Bukovski, njegov roman Bludni sin. Jedna žena u Berlinu, anonimne autorke. Na samom vrhu top liste se nalazi Pesme, Rada Šerbedžije, i mnoga druga izdanja. Nikako ne možemo izostaviti crnogorski roman, koji je u vrhu top liste od kako je objavljen. U pitanju je Đuro Radisavljević", navodi Jovović.
Pisac i kolumnista iz Nikšića, Milisav Popović, koga je Američka asocijacija za komparativnu književnost, ACLA, uvrstila u društvo velikana crnogorske pisane riječi poslije Kiša, a prije Lalića i Sijarića, u izboru Najznačajniji novelisti Crne Gore, za knjigu ne strahuje, koliko strahuje za narod koji ne čita.
Popovićev prvenac Zaboravljena Gora, je od čitalaca regiona ocijenjen najboljom knjigom u 2009. godini, a Evropska Akademija za kulturu ga je nagradila Orfejevom lirom. On smatra da se u Crnoj Gori, ali i na Balkanu, čita, ali pogrešna literatura.
"Neko će se možda naljutiti, ali smatram da je pogrešno sve što su napisale ruke koje žive u aktuelnom momentu šunda, loših ukusa, koje nemaju staža u čitanju dobrih misli, koji nisu obrazovani da znaju šta je mudrost. Taj starletni momenat u literaturi je jedan oblik kuge. To je pogrešna literatura. Na tome se ne može odrasti kako treba", ističe Milisav Popović.
Andrej Nikolaidis, književnik i novinar, autor je romana Mimesis, Sin, Dolazak i Odlaganje. Za romana Parezija je dobio Nagradu Evropske unije za književnost i crnogorsku državnu nagradu Miroslavljevo jevanđelje. Smatra da je čitalački auditorijum uvijek više posezao za takozvanim lakšim štivom, pa je takav slučaj i danas.
"Po mom skromnom sudu, nikada se ne čita dovoljno, ali postoji scena, postoje čitaoci. Generalno gledajući, mene čudi da se čita i onoliko koliko se čita. Danas vam je književnost najkonzervativnija forma umjetnosti, zato što je ona najmanje demokratizovana. Danas, da bi ste se bavili takozvanim vizuelnim umjetnostima, ne morate znati slikati, ne morate biti u stanju nacrtati čak ni Čiča Glišu. Možete čak i komponovati, ukoliko ne znate note", kaže Nikolaidis, te dodaje:
"Ali, za sada, još uvijek ne možete napisati roman ili pjesmu ukoliko ste nepismeni. U tom smislu je književnost ostala kao najkonzervativnija ili najelitističkija forma umjetnosti. Šta će dalje biti, to niko ne zna, posebno ne ja. Ali, mi se čini da ljudi čitaju, zanima ih i to je dobra stvar."
Direktor privatne izdavačke kuće CID, koja postoji duže od dvije decenije, Žarko Radonjić, smatra da knjiga u Crnoj Gori živi, ali i da se s knjigom više druži srednja i starija generacija, dok mladi ljudi malo čitaju. Na malom tržištu, kakvo je crnogorsko, od izdavaštva se može živjeti, uz konstantno prisutan oprez i osluškivanje pulsa tržišta. CID-ova izdanja traženija su, kaže Radonjić, u regionu, nego u Crnoj Gori.
"Što je veća sredina, te naše knjige bolje prolaze i više se čitaju jer su dosta teške i složene. Nemamo neke hitove, bi ih pratila neka šira čitalačka publika. To vidimo najbolje na beogradskom, sarajevskom, zagrebačkom ili frankfurtskom sajmu. Te knjige se traže više tamo, nego kod nas, baš zbog ozbiljnosti tema koje te knjige obrađuju", ocjenjuje Radonjić.
Kvalitetan prevod nekog djela je presudno važan za čitaoca, pa se postavlja pitanje kakva je situacija sa prevodiocima u Crnoj Gori i koliko je teško naći dobrog. Odgovara Žarko Radonjić, čija je izdavačka kuća radila prevode sa svih značajnijih svjetskih jezika.
"Sa engleskog jezika se i sada mogu naći dobri prevodioci. Međutim, kada tražite sa drugih jezika, mnogo ih je teže naći da su dobri. Na primjer, sa njemačkog, gdje smo isto veliki broj knjiga preveli. Teško ćete ih naći jer prevodilac mora dobro vladati jezikom koji prevodi. Mora vladati temom koju prevodi, a mora znati i svoj jezik. Malo je čudno, ali je potpuno tačno. Kada znate sve te elemente, nije baš lako i jednostavno prevoditi. A kada tu promašite, onda možete knjigu dobro opremiti, ali to ništa ne znači", kaže Radonjić.
A koliko je iz ugla stvaraoca prevod važan, priča nam Andrej Nikolaidis, čija su djela prevedena na više svjetskih jezika. Nikolaidis je siguran da je imao veliku sreću prilikom prevođenja njegovih romana. Ocjenjuje da su prevodioci zanemareni u odnosu na njihov doprinos književnom stvaralaštvu. S druge strane, govoreći o kvalitetu onoga što se u nas prevodi.
"To je grozomorno. U zadnje vrijeme slabo kupujem knjige, ali kupujem svojoj kćerci one knjižice Pepa prase. U bilo kojoj knjižici Pepa prase ćete naći barem pedeset, što materijalnih, što stilskih, što raznih drugih pogrešaka. Situacija je takva, da ni to nije prevedeno kako treba. Sa druge strane, poznajem osobe, postoje vrlo kvalitetni prevodioci u Crnoj Gori, ali je tržište tako malo, da izdavači ne mogu adekvatno platiti te ljude", tvrdi Nikolaidis.
Dok su na tržištu uglavnom prevodi lošeg kvaliteta, to nije slučaj sa bibliotekama, koje raspolažu starijim naslovima, pa nam Milisav Popović, pisac najčitanije kolumne u Crnoj Gori, Zalogaj za dušu, iz iskustva direktora Narodne biblioteke u Podgorici, priča koliko su danas žive biblioteke.
"Postoje ljudi koji nisu u zanemarljivom broju, obzirom da smo mi mala regija i malobrojan narod. Bilo je dosta njih koji su uživali i mislim da i danas uživaju. Ne plašim se za knjigu, nego za narod koji ne čita", riječi su Popovića.
Šta trenutno čita Milisav Popović i šta preporučuje: "Kraj djetinjstva, Artura Klarka. To je moja preporuka za narod koji nas sluša".
