Šta je zajedničko u pobunama građana u Crnoj Gori i Republici Srpskoj

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome šta je zajedničko u građanskim protestima u Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Sagovornici su bili aktivisti nevladinih organizacija koje učestvuju u ovim protestima - Vanja Ćalović, direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora u Crnoj Gori, i Miodrag Dakić, predsednik Centra za zaštitu životne sredine u Banjaluci. Razgovaralo se o tome šta je navelo ljude u Podgorici i Banjaluci da krenu u protestne šetnje, šta je glavni cilj protesta u Crnoj Gori, a šta u Republici Srpskoj, šta radi vlast da bi zaplašila učesnike protesta, kako opozicija nastoji na iskoristi pobunu građana da bi ostvarila svoje ciljeve, kako se policija odnosi prema protestima, kako režimski mediji pokušavaju da diskredituju proteste tvrdnjom da su oni u službi stranih sila, kako su učesnici protesta pobedili strah od represalija, kao i o tome može li se mirnim protestima naterati vlast da promeni odluke koje su na štetu građana.

Omer Karabeg: Šta je bio glavni razlog da građani krenu u protestne šetnje?

Vanja Ćalović: Ključni razlog u Crnoj Gori bila je korupcija, odnosno to što su građani troškove korupcije povezali sa svojim kućnim budžetima. Naime, električna energija je toliko poskupila da prosječan građanin nije više mogao da je plaća. U isto vrijeme Elektroprivreda drži svoj novac u Prvoj banci, koja je u vlasništvu braće Đukanović, umjesto da ga koristi za ulaganje u modernizaciju i za pokrivanje gubitka. Situaciju komplikuje i činjenica da je dio Elektroprivrede privatizovan na krajnje netransparentan način koji izaziva brojne sumnje. Ljudi su shvatili da preko ogromnih računa za električnu energiju ustvari plaćaju troškove korupcije i to ih je pokrenulo na proteste.

Miodrag Dakić: Okidač za proteste u Banjaluci bilo je uništavanje jedne zelene površine u centru grada. To je jedan park koji zvanično nije bio park, međutim korišten je kao park. Imao je drveće, klupe i sve što treba da ima jedan park. Taj park je regulacionim planom pretvoren u građevinsko zemljište. Kada je počelo uništavanje te zelene površine, građani su izašli na ulicu da protestuju protiv te odluke. Međutim, nije samo uništavanje parka razlog protesta koji traju, evo, već više od mesec dana, već i nezadovoljstvo stanjem u društvu zbog izuzetno velike korupcije i sprege institucija Republike Srpske i kriminalnih grupa koje žele da javna dobra što prije pretvore u privatno vlasništvo.

Omer Karabeg: Šta je glavni cilj protesta?

​ Vanja Ćalović: Naš glavni cilj je da natjeramo vladu da bude odgovorna i radi u javnom interesu, kao i da se pokidaju veze između pojedinca u vlasti i kriminalnih grupa. Veliki izvor nezadovoljstva je način na koji je izvršena privatizacija. Veliki broj građana je ostao bez posla, ogroman broj preduzeća je zatvoren, dok ona preduzeća koja su prodata, i danas primaju ogromne subvencije od države, što znači da njihove dugove vraćaju građani. Recimo, država se obavezala da vrati 150 od 350 miliona evra duga koje je napravio Kombinat aluminijuma, pa su zbog toga građanima uvedeni novi porezi i takse. Ni to ne bi bilo toliko strašno, ljudi bi i to prihvatili kada bi znali da je Kombinat nakon privatizacije postao moderna kompanija koja ima budućnost. Ali, pet godina nakon privatizacije ta fabrika i dalje izgleda onako kako je ranije izgledala, jer novac građana nije uložen u modernozaciju, već odlazi off shore kompanijama, koje su majke firme vlasnika Kombinata aluminijuma. Građani na protestima traže da se otkriju ljudi koji su za to odgovorni i da se vrati novac. Za malu Crnu Goru 350 miliona evra je ogroman iznos, to je skoro trećina državnog bidžeta.

Miodrag Dakić: Malo je teže odgovoriti na pitanje šta je glavni cilj protesta u Banjaluci s obzirom da svaki građanin, koji u njima učestvuje, ima neki svoj razlog. Kad je riječ o aferi oko parka, građani žele da se pred lice pravde izvedu svi oni koji su prekršili zakon jer već imamo dovoljno dokaza da su najviši predstavnici vlasti u ovom slučaju učestvovali u kršenju zakona. Oni su, međutim, rekli da je sve urađeno legalno i da ništa nije sporno. Mi smo onda zatražili da nam pokažu dokumentaciju kojom bi potkrijepeli svoje tvrdnje da je sve rađeno u skladu sa zakonom. Mi, međutim, znamo da nije, jer posjedujemo dokumenta koja su nam dostavili ljudi iz institucija, koji su se plašili da istupe javno, ali su ipak htjeli da nam pomognu jer su i sami nezadovoljni ponašanjem institucijama u kojima rade.

Omer Karabeg: Da li su protesti zabrinuli vlast?

​Vanja Ćalović: Jesu. Ovo su prvi protesti koji nisu vezani za nacionalna pitanja. Prvi put se u Crnoj Gori dešava da zajedno protestuju ljudi svih vjera i nacija, ljudi koji glasaju za različite političke partije. Ovo su prvi protesti kojima su se pridružili i glasači vladajućih partija koji smatraju da je dosta bilo ove vlasti i da je došlo vrijeme da se u Crnoj Gori počne dešavati neka druga priča.
Navešću vam primjer Rožaja gdje je protestovao veliki broj ljudi, iako je to grad u kome je preko 90 posto građana glasalo za vladajuće političke partije. Rožaje je, međutim, grad sa najvećom stopom nezaposlenosti u Crnoj Gori. Vlast je najviše zabrinula činjenica što ovi protesti još uvijek traju i ulaze u sedmi mjesec. Do sada su protesti u Crnoj Gori trajali jedan, najviše dva dana, i nije postojao višemjesečni kontinuitet kao kod ovih protesta. Mi smo uporni, mi znamo da se ništa ne može uraditi preko noći. Može nasiljem, ali to nije rješenje. Mi duboko vjerujemo da će ovi protesti po prvi put dovesti do promjena na nenasilan i miran način. Jer mi u svojoj istoriji nikada nismo imali promjenu vlasti kojoj nije prethodilo neko nasilje. Sve je više ljudi koji nam se pridružuju. Vlast to vidi i nervozna je što nas ne može zaustaviti, ne može nas zastrašiti, niti povezati sa političkim, vjerskim, nacionalnim i drugim podjelama u Crnoj Gori.

Miodrag Dakić: Vlast u Republici Srpskoj je veoma iznenađena ovim protestima. Takve informacije nam stižu iz institucija, političkih stranaka i od predstavnika međunarodne zajednice. Najviše je iznenađena činjenicom da je to inicijativa koja je potekla od samih građana, da nema nikakvih vođa. To ih u velikoj mjeri zbunjuje. Ne znaju na koga da usmjere svoju propagandnu mašineriju da bi ga diskvalifikovali. Za sada čekaju, nadajući se da će protesti početi da jenjavaju i da će ljudi vremenom odustati od protestnih šetnji. Međutim, šetača je svakim danom sve više, sve je više energije i vjere da se na građanskim osnovama ovo društvo može izmijeniti.

Omer Karabeg: Ima li pritisaka na učesnike protesta?

Vanja Ćalović: Naravno. Pritisci su počeli vrlo brzo, nakon najave protesta, i sve su jači i perfidniji. Daću vam dam jedan primjer. Nama je Naser Keljmendi, nekoliko dana prije nego što ga je Barak Obama proglasio narko bosom, uplatio 200 evra na naš žiro račun za organizaciju protesta, a sve sa ciljem da se to objavi i na taj način diskredituju protesti. Mi smo to saznali, vratili mu novac i tako došli u sukob sa jednim vrlo opasnim čovjekom. Da vam ne govorim o pritiscima na naše aktiviste, o zastrašivanju i ucjenama. Recimo, svaki put kada građani iz drugih gradova kreću u Podgoricu na proteste na autobuskim stanicama se nađu policajci koji popisuju ljude koji ulaze u autobuse. Neki mediji ne prezaju ni od objavljivanja ličnih podataka, o tome gdje ja stanujem, registarski broj mog automobila i niz drugih detalja koji od čovjeka prave metu. U isto vrijeme pokušavaju da minimalizuju proteste, da ih ignorišu, pa tvrde da je na protestima sve manje ljudi tako da očekujem da će policija jednog dana reći da nas tamo i nema.

Miodrag Dakić: Pritisci postoje i u Banjaluci. Podnijete su krivične prijave protiv nekoliko učesnika. I ja sam dobio poziv na informativni razgovor, iako nisam organizator protesta. Pozvali su me, valjda, zato što sam se često pojavljivao u medijima i davao izjave. Da ironija bude veća poziv sam dobio na Svjetski dan životne sredine, a ja sam inače predsjednik Centra za zaštitu životne sredine. Prosto je nevjerovatno da se koriste takvim metodama zastrašivanja. Nakon toga je i policija počela malo oštrije da nastupa prema ljudima koji šetaju. Mi to, inače, ne zovemo protesti, to su šetnje. Tu dolaze roditelji sa djecom, neki i sa djecom u kolicima, ljudi na biciklima. To je potpuno miroljubljiva grupa, što vlastima ne odgovara. Oni bi željeli da to budu nasilni skupovi, pa bi onda mogli da primjene silu. Do sada to nije bio slučaj. Vjerujem da će ove šetnje ostati mirne i da neće dati povod vlastima da ljude koji zahtijevaju pravdu i poštovanje zakona proglase nasilnicima.

Vanja Ćalović: Sličnu situaciju imamo i Crnoj Gori. Uoči prvog protesta pravljena je atmosfera zastrašivanja, šireni su glasovi da će tu da bude Molotovljevih koktela, da ljudi treba da se spreme i ponesu oružje. Mi smo od prvog dana govorili da su to mirni i nenasilni protesti i da policajci nisu naši neprijatelji. Policajci su žrtve, oni su u plavom, a mi u žutom. I oni i mi smo žrtve i nema nikakvog razloga da se tučemo. Nisu obični policajci odgovorni za ovo što nam se dešava, nego njihovi šefovi i oni koji se nalaze u izvršnoj vlasti, kao i oni koji vuku konce iz sjenke. Bilo je raznih provokacija, snimali su nas, plašili pojavom policajaca i pokušavali da nas provociraju. Mi smo od samog početka pozivali građane da sami održavaju red, da obezbijede da protesti budu mirni i dostojanstveni. Uspjeli smo u tome. Sada na proteste dolaze i stari i mladi, šetaju ljudi sa malom djecom u kolicima jer znaju da ništa ne može da im se desi. Mi nismo neko ko želi da ruši Crnu Goru, mi nismo neko ko želi da bilo šta polomi ili zapali, mi samo želimo da oni koji su rušili i palili - i po Crnoj Gori i po drugim zemljama - snose odgovornost.

Omer Karabeg: Režimski mediji u Republici Srpskoj optužuju učesnike protesta da su nečiji instrument, neki kažu da služite opoziciji, a neki da je sve organizovano iz Sarajeva da bi se naškodilo Republici Srpskoj.

Miodrag Dakić: Vlast je pokušala da nas diskredituje preko medija, prije svega preko Radio televizije Republike Srpske koja je javni servis za koji pretplatu plaćaju svi građani.
Javni servis je stao isključivo na stranu vlasti, potpuno je ignorisao da se bilo šta dešava na ulicama Banjaluke, iako smo mi nekoliko puta išli i pred njihovu zgradu da bi im pokazali da postojimo. Onda su nas oni optužili da zastupamo interese opozicije, da dobijamo instrukcije iz Sarajeva ili da nas instruiraju predstavnici međunarodne zajednice i neke strane organizacije. Pokušali su na sve načine da diskredituju proteste, ali nisu uspjeli jer su građani uvidjeli da su ljudi koji protestuju rukovođeni željom da se pozovu na odgovornost oni koji su prekršuili zakon.

Vanja Ćalović: Nas su najprije optuživali da smo instruirani iz Srbije, ali im to nije prošlo jer su nam se pridružili mnogi koji su se deklarisali kao Crnogorci, kao i oni koji pripadaju manjinama. Potom su nas optužili da hoćemo nasilje, pa kad se i to pokazalio kao netačno, krenuli su sa optužbama da iza nas stoje strane obavještajne službe. Mi smo rekli: “Nema problema. Vi ste do sada vladali zahvaljujući uvjerenju građana da vas drže Amerika i Evropa. Znači li to da su sada Amerika i Evropa odlučile da vam je došao kraj. Izvolite i objasnite to građanima“. Zanimljivo je da ne govore da ove proteste organizuje opozicija jer se zna da mi imamo problema i sa opozicijom. Poslije 20 i nešto godina vladavine jedne partije, nije čudo što i u opoziciji postoje mnogi pojedinci koji vrlo blisko sarađuju sa režimom. Mi smo ukazali na neke pojedince iz opozicije koji štite interese firmi čiji su vlasnici gospodin Đukanović i njegova familija. Smatramo da opozicija mora da se promijeni i da pokaže da je zaista alternativa ovom režimu. Jer ako nije alternativa i ako je ona, ili jedan njen dio, u sprezi sa režimom, onda promjene nisu moguće. Otkako smo počeli od opozicije da tražimo da napravi neke konkretne korake i pokaže da je dio rješenja, od tada su počeli otpori. Međutim, nama nisu važni lideri i centri moći niti u opozicionim, niti u vladajućim političkim partijama. Nas interesuje da građani, bez obzira na to za koje partije glasaju, od svojih političkih lidera traže da nam ponude ozbiljnu alternativu, ljude koji nisu povezani sa organizovanim kriminalom i program koji nije zasnovan na pitanjima nacije, zastave, jezika i crkve, čime nas svađaju i truju posljednjih 20 godina, već na realnim ekonomskim i socijalnim parametrima.

Omer Karabeg: Gospodine Dakiću, kakvi su vaši odnosi sa opozicijom u Republici Srpskoj? Da li oni pokušavaju da se pridruže vašim protestima?

Miodrag Dakić: Na samom početku šetnji i protesta dolazili su neki opozicioni lideri, pa su nam režimski mediji pripisivali da smo uz ovu ili onu političku opciju. Međutim, mi smo vrlo brzo svima pokazali da ne preferiramo nijednu političku opciju, ali da ćemo prihvatiti pomoć bilo koje političke partije, čak i vladajuće, ukoliko želi da nam pomogne da ostvarimo svoje ciljeve.

Omer Karabeg: Koliko strah od represalija sprečava ljude da se pridruže protestima?

Vanja Ćalović: Mnogo. Strah je zaista najveća prepreka. Strah je najveći problem ljudima u državnoj administraciji, zatim onima koji primaju socijalnu pomoć, kao i vlasnicima manjih preduzeća. Oni se boje revanšizma. Zbog toga je važno da pokažemo ljudima da nas je mnogo, da nas ima toliko da mogu da otpuste jednog, dvoje, petoro ili desetero, ali da ne mogu da otpuste hiljade ljudi. Vrlo je važno da svi ljudi koji dolaze na proteste znaju da ćemo stati iza svakoga. Mi smo na razne načine pokušavali da ljude oslobodimo straha. Mi smo se u šetnjama zaustavljali ispred zgrade Agencije za nacionalnu bezbjednost. U Crnoj Gori nikada nije došlo do njene istinske reforme. Mi znamo da se ta služba i dalje služi istim metodama koje je koristila i ranije i da se u njoj nalaze kadrovi koji su povezani sa organizovanim kriminalom i koji su makar upoznati, ako ne i direktno odgovorni, za neka politička ubistva koja su se dešavala u prethodnom periodu. Razumljivo je onda što se ljudi boje obavještajne službe.

Svaki put kada smo prolazili pored zgrade Agencije mi smo pozivali građane da mi njih slikamo, da stanemo i nasmijemo se za kolektivnu fotografiju. Na taj način htjeli smo da im pokažemo - mnogo nas je i ne možete nam ništa jer smo zajedno. Isto tako, pokušavali smo da pokažemo ljudima da autoritet pojedinaca, koji personifikuju režim, nije tako strašan i da mi možemo i da se nasmijemo tomu autoritetu. Mi smo šetali sa kasicom prasicom, koja simbolizuje Prvu banku, na kojoj se nalazi glava Ace Đukanovića. Željeli samo da kažemo da mi, kao građani, svakoga dana plaćamo ono što troši Prva banka, to jeste ono što održava u životu biznis Ace Đukanovića. To je u Crnoj Gori bilo potpuno nezamislivo do prije nekoliko mjeseci. Nezamislivo je bilo da se neko usuđuje da na taj način ismijava ono što radi režim i da prođe bez kakvih posljedica. To je nešto što ćemo nastaviti da radimo da bi građani shvatili da, ako mi možemo to da radimo i ništa nam se ne dešava, onda to mogu i oni, ako ništa drugo bar da pruže pasivan otpor.

Miodrag Dakić: Znamo da su u mnogim institucijama u Banjaluci zaposleni dobili usmenu direktivu - nema ništa napismeno, što bi moglo poslužiti kao dokaz - da se ne priključuju protestima jer će u suprotnom imati posljedice. Posljedice mogu osjetiti ne samo zaposleni u institucijama, nego i firme na koje te institucije imaju uticaj. Zbog toga se mnogi, iako podržavaju protestne šetnje, teško odlučuju da im se pridruže. Međutim, vidimo da led puca i da građani sa osmijehom gledaju šetače, mašu im, pozdravljaju ih. Vjerujem da će vremenom ljudi shvatiti da nemaju razloga da se plaše. Što je više ljudi na protestima, to je manje razloga za strah.

Omer Karabeg: Verujete li da ovi protesti i šetnje neće biti uzaludni. Mogu li oni bar malo promeniti vlast i prisiliti je da više računa povede o zahtevima građana?

Vanja Ćalović: Promjena je već počela. Mi već imamo vladu sa najkraćim mandatom u istoriji. Igor Lukšić će biti premijer koji je najkraće sjedio u toj fotelji, a njegov kabinet vlada koja je najkraće vladala. Najavljuju se vanredni parlamentarni izbori najvjerovatnije u septembru. Da li će velika promjena da se desi u septembru, na zimu ili sljedećeg proljeća - to je nešto što će zavisiti od mnogih faktora, ali sasvim je sigurno da mi promjene već osjećamo jer vidimo da se vlada ustručava da uvede neke nove poreze i donese nepopularne odluke nadajući se da će ovi protesti stati.
Međutim, oni neće stati. Nama je potpuno svejedno da li će novi premijer da bude neka nova lutka organizovanog kriminala ili će se vratiti Milo Đukanović koji donosi sve odluke. Nama je to svejedno sve dok u vlasti budu ljudi koji rade za organizovani kriminal, koji ćute na korupciju, koji neće da se bave vraćanjem pokradenog novca u budžet. Mi ćemo istrajati u ovom otporu. Ne znamo koliko dugo će ovo trajati, ali mora dati rezultat, jer ovo je prvi put u Crnoj Gori da građani mirno i nenasilno protestuju. Mi smo već pokazali da je to moguće. Mnogi su, upravo zbog crnogorske istorije, koja je obilovala nasilnim promjenama, smatrali da ćemo nasilno ući u neku od institucija. Jer mi smo u jednom trenutku na ulicama Podgorice imali preko 20.000 ljudi. Toliki broj ljudi je u maloj Crnoj Gori mogao da napravi čudo. Ali mi ne želimo da se stvari na taj način rješavaju i zato ovi protesti moraju da traju. Oni moraju da donesu nenasilnu promjenu, da se ne bi sjutra naša djeca ponovo na isti način borila za svoje pravo da slobodno i bez ikakvih pritisaka na izborima zaokruže onoga za koga smatraju da će najbolje raditi u javnom interesu. To do sada nije bilo moguće i to je ono što je naš cilj - da se društvo oslobodi i da dobijemo vlast koja će vladati u javnom interesu. Ta promjena je već počela.

Miodrag Dakić: Već se vide promjene koje su uzrokovane ovim šetnjama. Vladajuća stranka odustala od najavljenog kandidata za gradonačelnika Banjaluke i istakla novog. I što je najbitnije, primjećujemo da je vlast počela da se boji građanskog neposluha. To je do sada postignuto. Međutim, može se mnogo više postići. Kolike će promjene biti - teško je reći. To će pokazati naredni mjeseci, a lokalni izbori u oktobru su jedan od prvih testova. Međutim, koliko vidim, namjera je ovih ljudi, koji učestvuju u protestnim šetnjama, da i nakon izbora nastave sa praćenjem rada institucija i reagovanjem na njihove loše odluke. Verujem da će građani, ne samo u Banjaluci nego i u Republici Srpskoj i cijeloj Bosni i Hercegovini, shvatiti da moraju vršiti stalni pritisak na vlast i tjerati je da radi u interesu građana.