Osim crnogorskih građana i NVO sektora, i političke partije u vlasti i opoziciji traže od državnog tužilaštva odgovore kako se i pod kojim uslovima došlo do sporazuma o priznaju krivice sa optuženima u nekim od najvažnijih slučajeva višemilionskih zloupotreba i malverzacija o kojima danima izvještavaju domaća glasila.
Povod su sporazumi sa budvanskim bivšim i sadašnjim funkcionerima, kao i članovima njihovih prodica koji su ili već potpisani ili su u najavi.
Slučaj koji je čini se izazvao najviše pažnje i brojne nedoumice u vezi sa primjenom insituta sporazumnog priznanja krivice je nagodba tužilaštva sa Milošom Marovićem, sinom visokog funkcionera DPS-a Svetozara Marovića.
On se posljednjeg dana 2015. godine dogovorio sa Specijalnim tužilaštvom da prizna krivicu u slučaju prodaje zemljišta u zaleđu plaže Jaz, kojom je Opština Budva oštećena zamilion i 400.000 eura tako što će za kaznu u zatvoru odležati 10 mjeseci i platiti 380.000 eura.
Azra Jasavić iz Pozitivne traži od tužilaštva i ministarstva pravde odgovore na pitanje zašto je u slučajevima sporazumnog priznanja krivice kazna nesrazmjerna pričinjenoj šteti, zbog čega kako ističe ne smiju da trpe građani:
„Novac otet od građana Crne Gore mora biti vraćen građanima Crne Gore. Samo takvi sporazumi su korisni za građane i državu Crnu Goru. Moramo praviti sporazume koji pokazuju da se korupcija ne isplati, jer ako potpisujemo sporazume koji pokazuju da se ona isplati, onda se postavlja pitanje čemu ti sporazumi“, komentariše Azra Jasavić.
Isto zahtijeva i poslanica manje članice vladajuće koalicije, SDP-a, Draginja Vuksanović:
„Stvara se utisak da je neko oštetio državu za milione a da vraća nekoliko hiljada eura, što nije tako. Zato smatram da treba da se građanima Crne Gore jednostavnim jezikom objasni primjena ovog instituta u praksi“, kaže Draginja Vuksanović.
Sporenja i nedoumice
Mediji doznaju da će se uskoro i bivši gradonačelnik Budve Lazar Rađenović nagoditi sa tužilaštvom o priznanju krivice u dva slučaja u kojima je prema procjenama sudskih vještaka pričinjena višemilionska šteta.
„Činjenica je da primjena instituta o sporazumnom priznanju krivice izaziva izuzetno velika sporenja, velike nedoumice i dileme u javnosti, naročito u posljednjih mjesec dana. Takođe, postoje brojne nedoumice o primjeni, efektima i krajnjim dometima primjene instituta svjedoka saradnika“, kaže Snežana Jonica iz opozicione SNP.
I u vladajućoj DPS traže objašnjenja od predstavnika tužilaštva i ministarstva pravde kako se utvrđuje kazna i iznos koji oni koji sporazumno prihvate krivicu treba da plate.
Milorad Vuletić ističe podatak o praksi u SAD gdje se 90 posto slučajeva završava sporazumom o priznanju krivice, što rad sudova čini mnogo efikasnijim i bržim a sami proces jeftinijim za građane i državu:
„Pored tih dobrih strana koje taj institut ima vrlo je diskutabilno to da li su kazne koje se na takav način izriču dovoljne, adekvatne počinjenom krivičnom djelu i njegovim posljedicama“, ocjenjuje Vuletić.
Među prvim sporazumima o priznanju krivice koji su potpisani u Crnoj Gori je onaj kada se 2012.godine crnogorsko tužilaštvo nagodilo sa bivšim gradonačelnikom Ulcinja Gzimom Hajdinagom da umjesto suđenja zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja i omogućavanja bespravne gradnje na štetu opštine, ulcinjskom porodilištu uplati 10.000 eura.
A onda je kontroverzni bosanski biznismen Naser Keljmendi, kome se na Kosovu sudi za ubistvo i organizovani kriminal i koji je bespravno sagradio hotel u Ulcinju, svoje grijehe otkupio takođe sa 10.000 eura, koje je uplatio vrtiću i jednoj školi u Ulcinju.
Posljednja informacija je da su crnogorski poslanici i zvanično pozvali na konsultativno saslušanje državnog tužioca, specijalnog tužioca za organizovani kriminal kao i ministra pravde da objasne javnosti detalje sporazuma koje je tužilaštvo potpisalo ili će potpisati sa osumnjičenima za višemilionsku štetu u seriji korupcionaških afera koje u posljednje vrijeme potresaju budvansku opštinu.
