Nedostatak duha, opšta nemaština i teška finansijska situacija nekima zvuče kao izgovor, dok drugi kažu da se teško smijati pod takvim pritiskom. Pročitajte ko ima više duha – mlađi ili stariji i koliko se Crnogorci šale na svoj, a koliko na račun drugih.
Kao što smo čuli, stanovnici glavnog grada Crne Gore vole i uživaju da se smiju.
I kada bi ste pomislili da u Crnoj Gori žive samo ljudi koji vole da se smiju i imaju puno razloga za to, isti sagovornici iz ankete, međutim, kažu da se oni uglavnom smiju kako bi se odbranili od svakodnevnih problema sa kojima se suočavaju.
Evo kako odgovaraju na pitanje zašto je sve manje nasmijanih lica na crnogorskim ulicama?
Gdje nema smijeha i ironije tu nema ni duha, konstatuje za RSE sociolog kulture Ratko Božović.
Smijeh i ironija su najbolja oruđa u rukama građana koji bi na taj način poručili onima koji na Balkanu kreiraju turobnu stvarnost da ih možda jesu materijalno osiromašili ali ne i duhovno, smatra Božović
„Primećujem da je puno zabrinutih lica. U mnoštvu zabrinutih gotovo da nema ni jedne nasmešene osobe. To već govori o stanju duha. Ja mislim da je to problematično stanje. Ako nemate smeha, ako nema duha, ako nema ironije, iskričavosti, ako nema iskošenog pogleda. Utoliko pre što se ironijska stvarnost nama sprda. E , tu gde se sama stvarnost, dakle politička realnost sprda sa građanima gotovo da nije normalno da građani ne odgovore smehom i osmehom i ironijskim odnosom“.
Osim razloga koji dolaze spolja, a zbog kojih se sve manje smijemo postoje i razlozi koji su negdje u nama samima, kaže psihološkinja Anđa Backović i to ovako objašnjava:
„Neki ljudi se vrlo svjesno odriču smijeha ili ga kontrolišu da ne bi negdje o sebi odali nešto što ne žele da drugi znaju ili da ih dožive u nekom drugom svijetlu. Nekim je pak ljudima smijeh, da tako kažem, vrlo skupa stvar, odnosno oni se sa tim ponašaju vrlo racionalno ili štedljivo upravo zbog toga što ne žele da pokazuju osjećanja, ne žele da drugima daju prostor da im se približe jer onda od njih mogu da imaju neka očekivanja i tako dalje“.
U posljednje vrijeme često iz zdravstvenih ustanova stižu upozorenja da građani previše kupuju lijekove, među kojima su u grupi najtraženijih antibiotici ali i antidepresivi. Za poznatog karikaturistu smijeh, a ne antidepresivi je lijek koji treba svakodnevno uzimati i to u što većim dozama.
“Skoro sam na televiziji gostovao u društvu jedne gospođe koja je psihoterapeut i koja je tada saopštila da je smijeh osnova za zdrav život. Moja poruka je da se ljudi što više druže, da se što više šale, naročito na svoj račun. Mislim da je to ta jedna pozitivna energija koja će nas sigurno izvući, ako ne iz finansijske ono bar iz duhovne krize“.
Kada se govori o smijehu nezaobilazni su vicevi. Svi vole da čuju dobar vic. No, koliko smo kao narod spremni da se smijemo na sopstveni račun a koliko na tuđi, bilo je pitanje za naše sugrađane:
Za kraj smo ostavili izjavu jednog Podgoričanina sa kojima smo razgovarali o tome zašto je sve manje smijeha među ljudima.
On, naime tvrdi da se kao narod ponekada previše žalimo na svakodnevicu.
„Možemo taman pored ove akademije nauka koja je ovdje postavi još jedna koja bi se zvala Akademija za kukanje. Mislim da narod dosta kuka, a da li sa ili bez razloga ja ne znam. To treba da druge pitate“.
Kao što smo čuli, stanovnici glavnog grada Crne Gore vole i uživaju da se smiju.
I kada bi ste pomislili da u Crnoj Gori žive samo ljudi koji vole da se smiju i imaju puno razloga za to, isti sagovornici iz ankete, međutim, kažu da se oni uglavnom smiju kako bi se odbranili od svakodnevnih problema sa kojima se suočavaju.
Evo kako odgovaraju na pitanje zašto je sve manje nasmijanih lica na crnogorskim ulicama?
Gdje nema smijeha i ironije tu nema ni duha, konstatuje za RSE sociolog kulture Ratko Božović.
Smijeh i ironija su najbolja oruđa u rukama građana koji bi na taj način poručili onima koji na Balkanu kreiraju turobnu stvarnost da ih možda jesu materijalno osiromašili ali ne i duhovno, smatra Božović
„Primećujem da je puno zabrinutih lica. U mnoštvu zabrinutih gotovo da nema ni jedne nasmešene osobe. To već govori o stanju duha. Ja mislim da je to problematično stanje. Ako nemate smeha, ako nema duha, ako nema ironije, iskričavosti, ako nema iskošenog pogleda. Utoliko pre što se ironijska stvarnost nama sprda. E , tu gde se sama stvarnost, dakle politička realnost sprda sa građanima gotovo da nije normalno da građani ne odgovore smehom i osmehom i ironijskim odnosom“.
Osim razloga koji dolaze spolja, a zbog kojih se sve manje smijemo postoje i razlozi koji su negdje u nama samima, kaže psihološkinja Anđa Backović i to ovako objašnjava:
„Neki ljudi se vrlo svjesno odriču smijeha ili ga kontrolišu da ne bi negdje o sebi odali nešto što ne žele da drugi znaju ili da ih dožive u nekom drugom svijetlu. Nekim je pak ljudima smijeh, da tako kažem, vrlo skupa stvar, odnosno oni se sa tim ponašaju vrlo racionalno ili štedljivo upravo zbog toga što ne žele da pokazuju osjećanja, ne žele da drugima daju prostor da im se približe jer onda od njih mogu da imaju neka očekivanja i tako dalje“.
U posljednje vrijeme često iz zdravstvenih ustanova stižu upozorenja da građani previše kupuju lijekove, među kojima su u grupi najtraženijih antibiotici ali i antidepresivi. Za poznatog karikaturistu smijeh, a ne antidepresivi je lijek koji treba svakodnevno uzimati i to u što većim dozama.
“Skoro sam na televiziji gostovao u društvu jedne gospođe koja je psihoterapeut i koja je tada saopštila da je smijeh osnova za zdrav život. Moja poruka je da se ljudi što više druže, da se što više šale, naročito na svoj račun. Mislim da je to ta jedna pozitivna energija koja će nas sigurno izvući, ako ne iz finansijske ono bar iz duhovne krize“.
Kada se govori o smijehu nezaobilazni su vicevi. Svi vole da čuju dobar vic. No, koliko smo kao narod spremni da se smijemo na sopstveni račun a koliko na tuđi, bilo je pitanje za naše sugrađane:
Vicevi
Za kraj smo ostavili izjavu jednog Podgoričanina sa kojima smo razgovarali o tome zašto je sve manje smijeha među ljudima.
On, naime tvrdi da se kao narod ponekada previše žalimo na svakodnevicu.
„Možemo taman pored ove akademije nauka koja je ovdje postavi još jedna koja bi se zvala Akademija za kukanje. Mislim da narod dosta kuka, a da li sa ili bez razloga ja ne znam. To treba da druge pitate“.
