Skup u Zagrebu: Imena žrtava, a ne licitiranje brojkama

U Zagrebu je predstavljen regionalni izvještaj o tranzicijskoj pravdi u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije za 2010. i 2011. godinu. Suđenja za ratne zločine treba dopuniti i imenovanjem i javnim priznanjem svih žrtava ratova na području bivše Jugoslavije, poručeno je sa skupa.

Imena žrtava, a ne brojke – tako je osnivačica Fonda za humanitarno pravo i regionalna koordinatorica procesa REKOM Nataša Kandić najkraće sugerirala pristup kojim bi valjalo nadomjestiti aktualnu praksu koja samo licitira brojem žrtava. Ona je upozorila da su žrtve i svjedoci na suđenjima za ratne zločine gotovo redovito nezadovoljni suđenjima – tvrde da nisu osuđeni pravi krivci, da su kazne preblage, da ih suci ne žele saslušati do kraja.

„Zato mi mislimo da je vrlo važno da se nedostaci krivičnih suđenja otklone tako što bi se države dogovorile i formirale jedan regionalni mehanizam koji bi se bavio žrtvama i koji bi na kraju organizovao javno priznanje žrtava“, kazala je Kandić.

Profesor filozofije politike i aktivist za ljudska prava Žarko Puhovski upozorio je da – što se pravde tiče – i dalje sporno ustanovljavanje činjenica, a živimo u tradiciji dugoj više desetljeća u kojoj činjenice nisu bile bitne.

„U takvoj se situaciji pravda pojavljivala na svjetonazorskim, religijskim, dapače čak i metafizičkim osnovama, a ne na činjenicama. Zna se tko je bio u pravo, a tko u krivu i naprosto činjenice ne bi trebale mijenjati ta uvjerenja – to je atmosfera kakvu imamo danas, kao što smo je imali nakon Drugog svjetskog rata, i kao što smo je imali nakon Prvog svjetskog rata“, kaže Puhovski.

Zastarjeli način tretiranja prava civilnih žrtava

Voditeljica Centra za suočavanje sprošlošću Documenta Vesna Teršelič posebnu je pozornost posvetila poziciji civilnih žrtava rata, koja se u praćenom razdoblju nije poboljšala niti u jednoj državi zahvaćenoj ratom na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

„Velik problem u svim zemljama je da se obeštećivanje civilnih žrtava često vezuje uz kazneno procesuiranje ratnih zločina. U situaciji kada je posve jasno da pravosuđa ne mogu procesuirati sve ratne zločine, smatramo da je to posve neprimjeren i zastarjeli način tretiranja prava civilnih žrtava“, kaže Teršelič.

Govoreći o Hrvatskoj, ona je naglasila da predstoji još velik posao u procesuiranju ratnih zločina, gdje pravosuđe neće moći mnogo učiniti bez suradnje sa nevladinim sektorom – što je upozorenje koje vrijedi za cijeli prostor zahvaćen ratom u devedesetima.

Nakon prezentiranja izvještaja, predstojnik hrvatskog Ureda za zatočene i nestale Ivan Grujić upozorio je na niz pogrešaka u dijelu izvještaja o nestalima.

Pozdravljajući regionalnu suradnju, upozorio je da je netočno napisano je Srbija izvršila sve obaveze u dostavi dokumentacije za nestale, jer Hrvatska još uvijek potražuje niz dokumenta odnesenih iz vukovarske bolnice nakon pada grada, da je netočno da u Hrvatskoj postoji diskriminacija prema žrtvama srpske nacionalnosti, jer je posljednjih 10 godina broj identificiraih i ekshumiranih Hrvata i Srba isti, a u posljednje dvije godine povećan broj ekshumacija osoba srpske nacionalnosti, i da je netočna ocjena u izvještaju da razne zemlje različito iznose broj nestalih.

„Nema različitih brojeva! Srbija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska zajedno sa Međunarodnim komitetom Crvenog križa po treći puta su izdali zajedničku Knjigu nestalih osoba, gdje su rekli i potpisali da je to taj broj, i nema različitih brojeva! Tu se poziva na izvješče 'Veritasa', za koje je do sada pokazano da nikada, ni u jednoj situaciji nije dao konkretan, pravi rezultat, a ne poziva se na Međunarodni komitet Crvenog križa koji prema UN-u ima mandat za to!“