Autor: Mardo Soghom (Prevela: Ena Stevanović)
Konačno je jedan bogati Arap ponudio da pomogne izbjeglicama sa Bliskog Istoka.
Egipatski milijarder Naguib Sawiris je 1.septembra na Twitteru objavio da je spreman kupiti ostrvo od Grčke ili Italije na koje bi se naselile izbjeglice i obezbijediti sva potrebna financijska sredstva kako bi to ostrvo učinio njihovim trajnim domom.
Čak je predložio da bi to ostrvo moglo postati nova država pod nazivom „Nada“, iako je sugerirao da bi ovo rješenje moglo biti "barem privremeno dok se izbjeglice ne budu mogle vratiti u svoje zemlje.“
Reakcije na društvenim mrežama na Sawirisovu velikodušnu ponudu su uglavnom pozitivne. Uostalom, ko bi se usudio kritizirati uspješnog biznismena za spremnost da učini nešto što većina vlada ne želi učiniti kako bi se riješila trenutna izbjeglička kriza.
Međutim malo ko u medijima ili diplomatskim krugovima si je postavio jedno još važnije pitanje: Gdje su bogate arapske zemlje bile tijekom posljednjih nekoliko godina dok je bjesnio sirijski građanski rat i kada su milijuni izbjeglica pobjegli u susjedne zemlje?
Jedine arapske zemlje koje su prihvatile sirijske izbjeglice su Jordan i Libanon, dvije slabe ekonomije s vrlo ograničenim sredstvima. Bogate arapske zemlje su poslale neku pomoć izbjeglicama u Turskoj, Jordanu i Libanonu, ali nisu ponudile nikakav značajan plan akcije koji bi doista pomogao onim najugroženijim.
Razmotrite financijska sredstva koja ima na raspolaganju pet energetski najbogatijih arapskih zemalja: Saudijska Arabija, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Bahrein.
Njihov ukupni BDP je oko 2 bilijuna dolara godišnje, a njihova ukupna populacija je 55 milijuna ljudi. To znači da je godišnji dohodak po glavi stanovnika u najsiromašnijoj državi iz ove skupine, Bahreinu, viši od 21.000 dolara, a u najbogatijoj, Kataru, iznosi oko 90.000 dolara.
Nije teško zamisliti šta bi pet posto njihovog ukupnog godišnjeg BDP-a,oko 100 milijardi dolara – moglo učiniti za rješavanje izbjegličke krize.
Arapske zemlje bi mogle ponuditi sigurno utočište za izbjeglice na ogromnim prostranstvima koje ove zemlje kontroliraju ili bi barem mogle ponudili veliki financijski poticaj drugim zemljama koje primaju izbjeglice.
INFOGRAFIKA: Izbjeglička kriza u brojkama
Međutim, očekivanja su bila niska od samog početka. Za državljane Sirije, Iraka, Libanona ili bile koje druge prosječne arapske države je gotovo nemoguće dobiti privremeni boravak ili radnu dozvolu u jednoj od ovih bogatih arapskih zemalja. No, mnogi i unatoč tome kritiziraju zapadne zemlje koje nisu spremne ponuditi sigurno utočište izbjeglicama sa Bliskog Istoka.
Dok hiljade Sirijaca i drugih migranata svaki dan pristižu u Austriju, zanimljiva je usporedba ove europske države sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima zbog slične populacije (10 milijuna ljudi) i BDP-a (oko 400 milijardi dolara).
Nacionalni dohodak po glavi stanovnika u Austriji iznosi oko 50.000 dolara, a u Ujedinjenim Arapskim Emiratima oko 43.000 dolara. No, nijedna bogata arapska država nije dozVolila izbjeglicama da pređu njihovu granicu, čak ni na putu do neke druge države.
Ako ostavimo na strani politiku vlada, također je zanimljivo osvrnuti se na reakcije stanovnika na ovu krizu. Mnoge nevladine organizacije i veliki broj zapadnjaka su pozvali svoje vlade da pomognu ili da prihvate izbjeglice.
S druge strane, reakcije na izbjegličku krizu su mnogo prigušenije među stanovnicima bogatih arapskih država. Nije bilo prijavljenih demonstracija kojima bi se prisilile vlade da prihvate izbjeglice ili da pronađu druga, temeljna rješenja.
Objašnjenje je možda u strahu ovih zemalja od masovnog useljenja državljana drugih arapskih zemalja u njihove države. Oni ljubomorno štite svoje bogatstvo od drugih. Oni su također zabrinuti zbog moguće političke nestabilnosti, ukoliko Arapi iz drugih zemalja dođu i progutaju njihove relativno male populacije.
Iako će indijski ili pakistanski radnici uvijek ostati stranci zbog jezičke barijere, arapski migranti govore isti jezik i mogu normalno komunicirati i utjecati na lokalne populacije, osobito u nestabilnim društvima poput Saudijske Arabije.
Čak i ako uzmemo u obzir ovu zabrinutost, ostaje zagonetka zašto ovih pet zemalja s ukupnim nacionalnim dohotkom od 2 bilijuna dolara nije ponudilo vjerodostojnu pomoć s ciljem rješavanja trenutne izbjegličke krize.
Uostalom, sve ove države su bile manje ili više umiješane - izravno ili neizravno - u sirijski građanski rat time što su podsticale ili naoružavale različite militantne skupine.
