Hiljade ljudi 11. jula je u Potočarima ispratilo 520 žrtava srebreničkog genocida. Porodice ubijenih, komšije i prijatelji molitvom, minutom šutnje ili na drugi način posljednji put su se oprostili od svojih najbližih. Među njima i šest dječaka, drugova iz školskih klupa, starih tek petnaest godina kada su ubijeni. Većina majki i rođaka ukopala je tek dijelove tijela vađene i premjštane, a zatim pronađene u brojnim masovnim grobnicama širom Podrinja.
„Balić Mevludina Mirsad, 1977. godište...", i tako 520 imena žrtava srebreničkog genocida čije su posmrtne ostatke do mjesta poslednjeg počinka 11. jula u Potočarima nosile hiljade muškaraca.
U tim su tabutima tek kost ili dvije, pronađene u primarnim i sekundarnim grobnicama širom zemlje, premještane i po nekoliko puta u proteklih 17 godina. Za porodice ipak dovoljno, kažu, da znaju gdje mogu doći da se pomole za svoje najbliže.
Jedni su tiho plakali, drugi su se molili i sa nevjericom gledali u nepregledni niz od 520 tabuta u kojima su smješteni posmrtni ostaci nekog njima dragog, školskih drugova, šestorice dječaka koji su u smrt otišli sa samo petnaest godina. Sanela Sandžić danas je ukopala dva brata.
„Dva brata. Jedan imao 15, a drugi 24. I prošle godine isto dva brata. Ona jednog brata, a isto i oca ukopala. Šta da kažem? Nemam šta reći“, priča Sanela.
Majke i sestre nerado govore i prisjećaju se strahota koje su prošle u julu 1995. godine. Još teže govore o onima kojih više nema među živima. Zumra Ibišević ove godine ukopala je trećeg brata.
„Ovo se teško doživljava. Ovo ne može niko opisati kako se doživljava. Teško. Kopam trećeg brata. Nemam više na to šta reći.“
Nakon 17 godina oca je pronašao Husein Selimović.
„Pronašli su ga. Nešto su pronašli - nije sve. Prošle godine nešto, a nešto će se valjda naknadno opet pronaći i ponovo ukopati. Nešto - dvije kosti ispod koljena i pola glave. Tužno je to. To je teško danas i govoriti. Sami vidite. Samo se okrenite oko sebe i sve vam je jasno. Ništa drugo. Sve se vidi“, kaže Husein.
Behram Bećirević preživio je srebrenički genocid. Teško je, kaže, svakog 11. jula. U srijedu je došao na ukop svojih rođaka.
„Tetića, od materine sestre sina. 1966. godište, stariji od mene godinu dana. Pronašli su ga u kasabi negdje, u nekoj grobnici. Ja sam bio u Srebrenici 1995., prešao u Tuzlu. Teško se osjećam, loše skroz. Loše, podsjeća me na sve najgore“, rekao je Behram.
Fotogalerija
Sedamnaesta godišnjica genocida u Srebrenici
U Memorijalnom centru Potočari kraj Srebrenice ukopano je još 520 žrtava srebreničkog genocida. Bio je to zločin protiv Evrope, protiv boga, čovječnosti, a mi moramo na ovaj sveti dan da kažemo: Nikada više! - i da to zaista i mislimo, poručeno je na komemoraciji. 11. jul 2012.
Pamtiti, a ne poricati
Više od 30.000 ljudi došlo je ove godine u Potočare na 17. godišnjicu genocida da oda počast ubijenima. Nekoliko hiljada Srebreničana, članovi porodica žrtava genocida, prije početka komemorativne sjednice okupili su se ispred bivše Fabrike akumulatora i izviždali pojedine domaće i strane delegacije u trenutku dok su izlazili iz Spomen-sobe.
To je bilo do sada prvo otvoreno negodovanje porodica žrtava zbog politike koja je vođena prethodnih godina. Na zahtjev porodica stradalih, ove godine u Potočarima nije bilo političkih niti diplomatskih govora. Kratko je govorio predsjednik Organizacionog odbora Ćamil Duraković.
„U ovim tabutima pred nama leži jedan cijeli svijet. Tek danas svakome od njih vraćamo identitet, ime i prezime. Oni za sve nas, danas i ovdje, ponovo postaju ljudi i prestaju biti nepoznati, neidentificirani ostaci, šačica kostiju u šumi ili jami. Mi danas ne ukopavamo posmrtne ostatke. Mi ukopavamo naše očeve, našu braću i sestre“, rekao je Duraković.
Vjerski obred za 520 ubijenih Srebreničana predvodio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić. Poručio je kako je Srebrenica stalno podsjećanje da se ovakav zločin ne smije ponoviti.
„Bože, molimo te da tuga bude nada, da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva da se više nikad i nikome ne ponovi Srebrenica.“
U vjerskom dijelu programa obratio se i glavni rabin Sinagoge u Njujorku Artur Šnajer, koji je preživio holokaust. U Aušvicu je izgubio cijelu porodicu, a svoj život je posvetio borbi protiv negacije stravičnih zločina i, kako sam kaže, izgradnji mostova među ljudima.
„Ja tugujem s vama. Osjećam vašu tjeskobu. Čujem vaš krik i osjetim bol. Brutalnost onoga što se dogodilo ovdje nikada se ne može zaboraviti. Ne samo dok živi naša generacija nego za sva vremena. Razmjer ovoga zločina se mora pamtiti, a ne poricati. Svjedočenje preživjelih ne može se osporavati, niti se historijske činjenice mogu mijenjati. To je bio zločin protiv čovječnosti i protiv Boga. I ovdje, na ovaj sveti dan mi kažemo - nikada više. I zaista mislimo - nikada više“, istakao je on.
Sa ukopom 11. jula 2012, u Memorijalnom centru Potočari ukopano je 5.657 žrtava genocida u Srebrenici.
