Šaškor: Zemljica Bosna

Hrvatska uloga u ratu u Bosni i Hercegovini 1993. i početkom 1994. godine bila je sramotna. Po prvostupanjskoj presudi Haškog tribunala bila je i zločinačka. Slijedi konačna presuda za definitivno utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Politička, moralna i povijesna odgovornost je ono što se tiče cijelog hrvatskog društva.

Jest, uloga Hrvatske bila je i ambivalentna, i kontroverzna, i složena. Bila je i saveznik i protivnik krvarećoj Bosni i Hercegovini, često istodobno.
Ali u ocjenama o krupnim pitanjima treba razlikovati bitno od nebitnoga.

Tuđmanova opsesija „neodrživom“ Bosnom i Hercegovinom već je legendarna. O tome postoje doslovce kilogrami pisanih dokumenata. O tome može posvjedočiti baš svatko tko se bilo kojim povodom susreo s tadašnjim hrvatskim predsjednikom, iz svijeta politike, biznisa, umjetnosti, sporta, kulture. Izgovorite riječ „Bosna“ i dobili biste strastveni pledoaje za podjelu te zemlje. Svoju je opsesiju pretočio i u državnu politiku. Dogovor o podjeli, ili barem o nacionalnom razgraničenju uz preseljenje stanovništva, bila je njegova javna politika. Koliko je u tu politiku zločin bio ukalkuliran, planiran ili toleriran, ostaje još jedna sudska runda za puni sudski pravorijek.

Idućih barem godinu-dvije dana Hrvatska će za svijet biti zemlja čiji su čelnici planirali i izveli zločinački pothvat.

Sadašnje političke elite moraju se s time nositi malo kvalitetnije nego što su pokazale u prvim reakcijama.

Šef države ostao je na nekoliko načelnih rečenica koje respektiraju pravdu za žrtve i uvažavaju pogreške prijašnje politike. Premijer se prvi put do sada približio lideru HDZ-a i upustio se u lamentiranje o hrvatskim zaslugama za nezavisnost i opstojnost BiH. Tvrdi da ima argumente kako zločinačkog pothvata nije bilo. Zašto ih do sada nije predočio? Šefica diplomacije ne odustaje od svoje stare izjave (zbog koje su je desničari razapinjali dugi niz godina) kako je HDZ-eva politika bila agresorska prema BiH i kaže – ova presuda s time nema veze. Odgovor za Ripleya.

Razumije se da bi za međunarodni položaj Hrvatske i za njezinu percepciju u svijetu opstanak prvostupanjske presude bio težak udarac. Ne neposredno i dnevno-politički, ali to je civilizacijska kvalifikacija koja ostaje. Međutim, važnije od percepcije u svijetu je domaće suočavanje sa svim posljedicama bivše politike.

Onespokojavajuće je što haške presude sve manje djeluju u tom pravcu.
Haški tribunal i sam pridonosi slabljenju svoga utjecaja na katarzu u zemljama bivše Jugoslavije. Mnogo se Haagu može zamjeriti, osobito Tužiteljstvu. I nedosljednost, i proizvoljnost, i evidentno politički utjecaji.

Ali ostaje činjenica da bi bez njega tisuće najtežih zločina ostalo nekažnjeno.

Za Hrvatsku ostaje zadaća da s Tuđmanovom bosanskohercegovačkom politikom ne kalkulira i ne petlja. Ta je politika efektivno napuštena još prije 13 godina i za nju nema mjesta u evropskoj Hrvatskoj.

Neovisno o definitivnom sudskom pravorijeku, ta je politika bila pogrešna.
Famozna Herceg-Bosna funkcionirala je kao dio Hrvatske, njome se upravljalo iz Zagreba. Razbuktavanje rata i sistematski zločini alarmirali su i svjetsku i domaću javnost i političke centre odlučivanja. Od zemlje žrtve Hrvatska se počela promatrati kao (su)agresor. Izgubila je saveznike, njezin put prema Evropskoj uniji bio je zamrznut. Na unutarnjoj sceni upravo je rat u Bosni i Hercegovini načeo Tuđmanovu moć. Dolazi do prvog velikog raskola u HDZ-eu, odlaskom Stipe Mesića i Josipa Manolića. Katolička crkva se distancira od vladajuće politike. Javnost dotadašnju ''bosansku politiku'' nije podržavala.

Tuđman je prihvatio intervenciju SAD i pristao, najprije na Washingtonski, a potom i na Daytonski sporazum.

Polako se napuštala stara politka. Sve do Tuđmanove smrti protagonisti herceg-bosanske opcije dominirali su političkim životom Hrvatske, poslije su potisnuti. Sada djeluju kao lobiji, umreženi u dijelove obavještajnog sustava, biznisa i desnih političkih stranaka. Ponovno su u okruženju predsjednika HDZ-a. Katolička crkva kao da je zaboravila dramatični apel svog tadašnjeg prvog čovjeka nadbiskupa Franje Kuharića kojim se suprotstavio Tuđmanovoj politici. Aktualna hijerahija djeluje kao logistička potpora za dokazivanje nevinosti svih čelnika nekadašnje Herceg-Bosne, uključivši i već davno osuđenoga Darija Kordića.

Desnica, suprotstavljajući se haškoj presudi Prliću i drugima, rehabilitira tuđmanovsku politiku. Reinterpretira već povijesno ocijenjene događaje.

Reinterpretacija vodi prema drugačijoj politici, vodi natrag u sukobe.

To je najmanje što Hrvatskoj treba. Kao i Bosni i Hercegovini.