Protekli su dani promijenili Hrvatsku. Iznenadni vrtoglavi rast tečaja švicarskog franka i nevolje u koje su upale desetine tisuća građana koji imaju dugoročne kredite u toj valuti (tj. kunske kredite s tzv. deviznom klauzulom) otrijeznili su političku i javnu scenu.
Javni diskurs se uozbiljio. Krediti, kamate, tečajne liste postale su predmet svakodnevnih razgovora u domaćinstvima, na radnim mjestima i u kavanama, u kabinetima i na sveučilišnim katedrama. Uozbiljili su se i površni mediji. Vratili su se davno zaboravljeni seriozni tekstovi, analize, grafikoni, projekcije. Preispituje se sve, od makro ekonomske politike do budžeta svakog kućanstva. Pravi mali kružoci različitih mišljenja učinili su da Hrvatska počinje nalikovati na Švicarsku. Ne po bogatstvu i valuti, naravno, nego po ozbiljnosti i predanosti traženju najpovoljnijih rješenja. Svatko je računao za sebe, ali se pred očima ukazala i slika ukupne ekonomije.
Odjednom je svima postalo jasno da deseci tisuća ljudi nikada neće moći vratiti kredite, da im se dug povećava i da su upali u trajno dužničko ropstvo. I da se to tiče svih, a ne samo uživalaca kredita i njihovih obitelji.
Vlada je reagirala brzo i odlučila se na zamrzavanje tečaja franka na stanje prije njegovog enormnog skoka, na 6,39 kuna za 1 franak. U međuvremenu, franak je dosegnuo 7,69 kuna. Zamrznuto stanje će trajati godinu dana, a u međuvremenu će se zajedno s Hrvatskom narodnom bankom i bankama tražiti trajnije rješenje. Opozicijski HDZ je u pripremi donošenja zakona bio uz njega, da bi u samoj završnici, prigodom izglasavanja, uskratio podršku. Ušutjela je i novoizabrana predsjednica, koja je u predizbornoj kampanji dužnicima sarahpalinovski obećavala brda i doline.
Još ranije, prije godinu dana, Vlada je, u dogovoru s bankama, fiksirala i kamatnu stopu za tzv. švicarce na podnošljivih 3,23 posto. Taj je dogovor bio posljedica uspješne tužbe udruge potrošača Franak koja je dobila pravomoćnu sudsku zadovoljštinu protiv sedam banaka zbog nezakonitih promjenljivih kamata.
I dok su banke, suočene s potencijalnim teškim odštetama, u ovom spomenutom dogovoru sudjelovale, na najnoviju Vladinu mjeru o zamrzavanaju tečaja reagirale su potpuno odbijajuće. Za sada samo prijete tužbama i povlačenjem konsenzusa oko visine kamata.
Treba pričekati što će se stvarno dogoditi. Bankari su hladnokrvni igrači koji uvijek znaju procijeniti okolnosti. Kao što su prije desetak godina, na valu sveopće kreditne euforije, nesmetano mogli skoro pa nametnuti zaduživanje u švicarskim francima, ne brinući niti upozoravajući klijente na potencijalne rizike, tako danas znaju da iz postojeće situacije ne mogu izaći potpuno neokrznuti. Žele, razumljivo, umanjiti štetu.
Nema nevinih u ovoj priči o dužničkom ropstvu. Država se u prvoj fazi pravila da je se to ne tiče, jednako kao i Narodna banka, skrivajući se iza nedodirljivosti ugovornih odnosa banka-klijent. Nije nikada ozbiljno na dnevni red stavila pitanje tzv. devizne klauzule, majke svih problema koji su sada eskalirali, a još manje ukupne monetarne politike s osloncem na stabilnoj (čitaj precijenjenoj) kuni koju nije pratilo stabilno gospodarstvo. Građani su se zaduživali pomalo neodgovorno. Za njih je opravdanje da nisu mogli ni zamisliti cunami koji je uslijedio. Dobro su znale što rade jedino banke. One su učinke cunamija unaprijed prebacile na dužnike. I one jesu najodgovornije.
Zoran Milanović povukao je snažan potez. Sam ga je pomalo pretenciozno nazvao ''državničkim''. Više je zapravo hazarderski. Hoće li dati rezultata ovisi o upornom, osmišljenom i visoko stručnom radu mnogih institucija, kao i sposobnosti Vlade da ih dovede za jedan stol.
Vlada je u proteklih mjesec dana učinila još dva značajna koraka koji olakšavaju život prezaduženim građanima – otpis duga građanima pod ovrhom (do 35.000 kuna), uz ugrađenu socijalnu klauzulu, te je smanjila neke poreze i izravno ih ugradila u povećanje plaća. Obje mjere posredno pomažu i gospodarstvu, jer jača kupovna moć građana.
To su, naravno, parcijalne mjere. Ne vidi se još cjeloviti koncept izlaska iz krize.
Ipak, konačno se o nekim potezima Vlade koje donose boljitak građanima može barem konkretno razgovarati.
Bez obzira na opravdanost i utemeljenost pojedinih mjera, o čemu sporovi još traju i trajat će, najvrednije u cijeloj priči čini se spoznaja koja je doprla i na Markov trg - da dosadašnji gospodarski model nije zadan za sva vremena i da je sve podložno preispitivanju.
Je li tome pridonijela izborna godina, poraz Ive Josipovića na predsjedničkim izborima, evropska kriza koja traje, Syriza, Charlie Hebdo ili nešto šesto, manje je važno.
Svatko je kovač svoje sreće.
