U vremenima krize dobro dođe novčana injekcija nekoga od rodbine koji je otišao u zapadnu Europu za poslom ili boljom plaćom. Devizne doznake iz inozemstva, u prvom redu iz zemalja zapadne Europe, nisu više zlatna koka i bogat izvor deviza za državu, kakav su bile u vrijeme socijalizma, ali i dalje priličnom broju hrvatskih obitelji pomažu da u ovim vremenima održe glavu iznad vode.
"Od hrvatskog osamostaljenja, primjetan je pad značaj doznaka koje stižu u Hrvatsku iz inozemstva. Nekoliko je razloga za to. Prvi razlog je što su gastarbajteri, koji su za vrijeme ex-YU, bili na radu u inozemstvu i slali svoj zarađeni prihod od rada kući, u međuvremenu umirovili. Sada se nalaze u Hrvatskoj i primaju svoju mirovinu u Hrvatskoj. Općenito ima manje stanovništva koje je na radu u inozemstvu", kaže Maruška Vizek iz zagrebačkog Ekonomskog instituta.
Jedan od onih koji su se vratili u Hrvatsku, nakon što su najbolje godine svog života ostavili u Njemačkoj, je 83-godišnji Zagrepčanin, Drago Skender. Od rada u bivšoj Jugoslaviji prima 130 eura mjesečne mirovine, a od 30 godina rada u Njemačkoj mnogo više, ali nismo pitali koliko. On se pobrinuo da sve bude legalno i uplatu njemačkog mirovinskog fonda prima na svoj račun u Hrvatskoj, u kunama.
"Novac stiže svaki mjesec i dobro je da stiže. Točno ide, a naša penzija ne ide nikad točno. Uvijek kasni. Nekad dođe prije nekih praznika, dan-dva prije, požure se da ih narod ne zaboravi, ali inače kasni. Da sam samo na hrvatskoj mirovini, ne bih imao ništa", priča Skender.
Mnogi hrvatski građani povremeno ili redovito primaju novac od najbližih, koji rade izvan Hrvatske. Međutim, o tome se i ne govori previše jer kao da se svi boje da će im odmah poreznici zakucati na vrata.
Također, čini se da ima dosta onih koji novac ne šalju službenim putem, zbog visokih troškova, nego ga šalju po prijateljima koji dolaze u Hrvatsku. Kako god bilo, novac izvana dobrodošla je pomoć u situacijama kada su obitelji opterećene malim primanjima ili mirovinom, otplatom kredita, a pogotovo ako su u švicarskim francima, ili netko u obitelji ne radi.
Uz uvjet da ostane anonimna, ova Zagrepčanka, na izmaku srednjih godina, ispričala nam je svoju priču.
"Kćerka mi šalje novac. Ona je vani i fizioterapeut u jednoj privatnoj poliklinici. Ona mi redovito šalje 200 eura za pokrivanje kredita, koji imam u švicarskim francima, to ona nadopunjuje, ali još uvijek ne mogu platiti ratu jer je rata sa 3.500 išla na 5.500 kuna. Kako sam otišla u mirovinu, više ne mogu to pokrivati i ona mi daje tih 200 eura i još povremeno po 100 eura, da preživim jer mi od mirovine uzimaju jednu trećinu za taj isti kredit", navodi naša sagovornica iz Zagreba.
Hrvoje je u ranim pedesetim godinama i kao da zavidi svom mlađem bratu Damiru, koji se još kao osnovnoškolac bio zagrijao za informatiku. Ali, sada to dobro dođe.
"Da, brat mi živi u Nizozemskoj, tamo je kompjuteraš i dosta dobro mu ide. On tu i tamo pošalje par stotina eura godišnje. To nas zapravo spašava. Ja radim, žena je na burzi, mala još ide u školu. Bez tih njihovih novaca uopće ne znam kako bi mi mogli preživjeti", ističe Hrvoje.
Prema podacima Svjetske banke iz listopada prošle godine, Hrvatska, posljednjih godina, bilježi vrlo blagi porast deviznih doznaka iz inozemstva.
Godine 2012. bilo je to 1.385.000.000 dolara, godine 2013. bilo je to 1.497.000.000 dolara, a procjena za prošlu godinu je 1.537.000.000 dolara. Devizne doznake iz inozemstva su u 2013. iznosile 2,6 posto bruto domaćeg proizvoda (GDP).
Podaci Hrvatske narodne banke govore o nešto višim iznosima - tako za godinu 2012. oni bilježe 1.508.100.000 dolara, za 2013. godinu. 1.574.400.000 dolara, a za prvih devet mjeseci prošle godine 1.227.100.000 dolara što, također, govori o trendu blagog rasta.
