Piše: Ines Šaškor
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Churchillova doskočica o Balkanu kao području s previše povijesti citirana je bezbroj puta.
Događaji proteklih tridesetak godina opet su je izbacili u orbitu. Već se malo izlizala od upotrebe, ali svatko se nađe u situaciji da je se prisjeti.
Ove godine obilježava se 100 godina od nastanka Jugoslavije, 90 od atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, 75 godina od bitke na Sutjesci, 70 od Rezolucije Informbiroa, 50 od studentskih nemira. Za koji dan, na Vidovdan, obljetnica je Gazimestana. Onoga iz 1389., kao i onoga iz 1989. godine.
Kakav su utjecaj sve te prijelomne točke imale na povijesnu i društvenu svijest na ovim prostorima? I što je od toga ostalo danas? Kakva su društva nastala na ruševinama povijesnog zaborava, manipulacija i zloupotreba?
Ne pretendiram, naravno, na polihistorski utemeljen odgovor. Ovo je tek novinarski podsjetnik da smo (i) ono što baštinimo iz povijesnog sjećanja.
Sto godina od nastanka Jugoslavije. U Hrvatskoj je, u poželjnom povijesnom narativu, taj događaj jednoznačno negativna činjenica. Sintagma ''Versajska tvorevina'' iscrpljuje cijeli njezin sadržaj. Jest, bila je versajska tvorevina, rezultat dogovora pobjednica Prvog svjetskog rata. Ali bila je i opredjeljenje najumnijih glava narodne inteligencije i tek u povojima stasalegrađanske klase, a na koncu i političkih stranaka. Okupljala ih je želja za slobodom i napretkom. Nije mit o slavenstvu, nego napredak stvorio Jugoslaviju, govorio je već pomalo zaboravljeni Vladimir Bakarić.
Devedeset godina od atentata na hrvatskog političkog prvaka Stjepana Radića u Beogradu. Neriješeni nacionalni odnosi, monarhija i centralizam Radićevom smrću zadali su prvi, a za veliki broj Hrvata i trajni, udarac ideji zajedničke države. S druge, strane Radić je postao mitskom točkom hrvatske martirske nacionalne povjesnice. Zaboravljen je njegov snažni socijalni nauk, pacifizam i antiklerikalizam.
Sedamdesetpet godina od bitke na Sutjesci. U strašnim uvjetima Drugog svjetskog rata borbom za slobodu, socijalnu pravdu i nacionalnu ravnopravnost obnovila se i učvrstila ideja zajedničke države. Vodili su je komunisti i nitko drugi.
Sutjeska je jedna od povijesnih legitimacija obnovljene države. U današnjoj Hrvatskoj, koja službeno baštini tu tradiciju dok je u stvarnosti gazi, totalni muk. Država odbija biti pokrovitelj proslave, na grobove tisuća svojih poginulih građana država ne polaže vijence. Tri tisuće Dalmatinaca ponovno su ubijeni.
Sedamdeset godina od Rezolucije Informbiroa. Titovo i jugoslavensko ''ne'' Staljinu podloga je samosvijesti i uzleta jedne zemlje na svjetsku pozornicu. Također i skorog napuštanja rigidnog staljinističkog sustava. U aktualnom narativu ostao je samo Goli otok.
Pedeset godina od studentskih nemira. Refleks evropskih gibanja i autentični domaći bunt. Traži se više individualnih sloboda, više samoupravljanja, dovodi u pitanje monopol partije. U današnjim pojednostavljivanjima to je bila unutarkomunistička čarka.
I na koncu, Vidovdan, Kosovo, kosovski mit i Gazimestan. Mjesto sublimacije srpske nacionalne svijesti, potom mitologije i na koncu mjesto simboličke smrti Jugoslavije. Krenulo je nasilje, a onda su na put bez povratka krenuli svi. Na zapadu nekadašnje zajedničke države Gazimestan je maglovita utvara, u središnjim i istočnim još uvijek živo sjećanje, kamen spoticanja i sukoba.
Što je ostalo iza svih tih datuma, odnosno onoga što oni predstavljaju? Mnogo država, malo sreće.
Čerčilovski višak povijesti pretvorio se u kovačnicu lažnog novca. Nacionalističke elite nametnule su svoje poželjne obrasce prohujalih vremena i prijelomnih točaka, po načelu ''mi heroji i patnici – ostali kukavice i hulje''. Tako se pomalo konstruira iskrivljena slika svijeta, stvara mitološka nacionalna svijest.
Društva nesposobna za suočavanje sa sobom i svojim nasljeđem nesposobna su i za suočavanje sa svijetom, podložna novim ''spasiteljima''.
