Rehabilitacijski centar: Borba za izlazak iz pakla droge

U besplatnom centru za rehabilitaciju zavisnika, poznatijem kao Reto centar u blizini Danilovgrada, posjetili smo kuću u kojoj momci najbolje životne dobi, ali sa dugim narkomanskim stažom, pokušavaju da se odviknu od droge i stvore šansu za novi početak. Da li uspijevaju, kako žive i kako okolina reaguje na njihovo prisustvo?

Andrea je bivši heroisnki zavisnik. Počeo je da se drogira kao maloljetnik i poslije deceniju narkomanskog staža, umoran od svega, tokom izdržavanja zatvorske kazne, odlučio je potraži pomoć u jednom od besplatnih cenatara u za rehabilitaciju zavisnika u Hrvatskoj, poznatijim kao reto centri, kakvih ima širom svijeta.

"Čovjek kod kojeg sam kupovao heroin, s kojim sam išao u školu, dok sam ja završio u zatvoru, on je bio u Reto centru. Iskoristio je to vrijeme i dok sam ja bio u zavoru, došao je razgovarati sa mnom. Ja sam vidio drugog čovjeka, bio je to on, ali drugi. Ono šta sam vidio, ja sam žalio za moj život. Ja sam želio biti takav, ja sam želio biti taj“, priča on i dodaje:

”Drukčiji, bolji, pitomiji, ponizniji, ne toliko bahat, ne toliko ponosan, ne toliko uvjeren u sebe, a znati da je to laž”.

Ovaj Zadranin nakon izlaska iz pakla droge oženio se, otac je petogodišnjeg djeteta i danas u reto centru kod Danilovgrada pomaže ovisnicima u odvikavanju od droga.

U jednoj iznamljenoj kući kraj Danilovgrada zatekli smo 18 momaka. Većina je deceniju „drugovala” jedino sa heroinom i u srednjim dvadesetim pokušava da izađe iz tog lošeg društva.

Vojo, iz Nikšića počeo je sa 13. Ovaj dvadesetdevetogodišnjak, otac dva djeteta, priča nam da droga u njegov život nije ušla slučajno.

“Heroin u moj život nije ušao sasvim slučajno, nego je ušao kao jedan štap za moj dalji život, bježanje od onoga što jesam, od mojih kompleksa, mojih mana. Moja nesigurnost se liječila sa heroinom. Par godina sam se drogirao, a 12 godina pokušavam da riješim svoj problem. Moji su uložili sve napore da mi pomognu, ali to nije išlo nabolje. I tek kad su mi zatvorili vrata, zatvorili mi svaku slavinu tako da sam ostao bez hrane, bez ičega, potražio sam pomoć na pravi način“, kaže Vojo.

U centar se ne ulazi lako. Mora se pokazati velika želja i volja. Pristup je individualan, a poželjan period boravka – dvije godine. Terapija je radna, svakodnevna, a sa ovisnicima su 24-sata kao sjenke, nerazdvojni, bivši narkomani koji im pomažu da lakše prebrode krize.

Svaka sredina ima svoje boljke, a crnogorska je sramota i stid najbližih da prihvate problem i bolest, takvo je bar iskustvo Andrea sa terapijama u centru u Crnoj Gori:

“Ljudi ovdje zaziru od sramote. Toliko ih je strah od srama, da se osramote pred drugim, da priznaju da je njihovo dijete u problemu. Taj sram je jači od straha za njihovo dijete. Sad čak i ako se to dogodi da pristanu, koliko smo imali primjera da su oni, njihova djeca u centru, a njihovi roditelji su govorili da su oni na radu u Njemačkoj na radu u Italiji, kod neke rodbine itd. A onda naravno nakon šest mjeseci, osam mjeseci, godinu dana ga zovu nazad, vrati se moraš se vratiti. Čak ga trgaju nazad i mnogi su u tome, ja bih rekao izgubljeni. Rastgani su između svoje porodice i onoga šta žele“.

Istina koja oslobađa

Kuća za rehabilitaciju kod Danilvgrada iznajmljena je 2007., kada se i počelo sa ovim vidom terapije narkomana u Crnoj Gori. Okolina, što je donekle i razumljivo, loše je reagovala na svoje nove komšije – narkomane, prisjeća se Andrea:

"Nemaš nikakvo svjedočanstvo o sebi, ništa ne znaju o tebi, znaju samo da dolaze narkomani. Kažem malo su se pribojavali svega toga, sve su saznavali sa strane, više nego da su prišli momcima i pitali ih: Ko ste vi uopće jel? To je bilo prije pet godina. Pustili su nas, evo danas nakon pet godina, hvala bogu, ti ljudi isti nas nazivaju svojima, pozivaju nas u svoje kuće da popijemo kafu i da radimo za njih. Sad smo njihovi sad smo tu svoji."

Dotjerani polovni namještaj koji je neko bacio, predmeti svojeručne izrade, police sa biblijom i novim zavjetom, te dvije gitare u uglu besprekornog urednog dnevnog boravka - slike su kuće u kojoj žive ovi momci. Sami se staraju o hrani, pa smo tog prijepodneva pozvani na špagete sa sirom i šunkom.

Dotjerana okućnica, bašta koju sami uzgajaju, domaće životnje, radionica. Ovi momci se sami finansiraju i radom plaćaju svoje liječene. Rade selidbe, sitene poravke, uređuju dvorišta. U početku, i zbog zazora sredine, morali su da traže pomoć od drugih centara, a danas su samoodrživi.

Od onih koji u centru ostanu potrebne dvije godine, njih 80 odsto se izliječi. Problem je, međutim što mnogi ne izdrže toliko i što se vraćaju paklu droge. A za one koji su uspjeli, kakav je i da li ih je strah od života po izlasku iz centra, pričaju nam Andrea bivši zavinsnik i Vojo koji to kani da bude.

"Puno puta se susrjećem sa tim pitanjem: A šta kad ti izađeš sutra, jedan dan? Ali ja sam izašao, nema nigdje ograda oko nas. Mi smo tu mi možemo napraviti šta god želimo, sve nam je otvoreno, sve nam je dozvoljeno, ali nije sve dobro za nas. Znamo to danas, naučili smo to", ističe Andrea.

"Moji svi strahovi su maknuti od mene kada sam se suočio sa istinom koja me oslobodila svega, od mojih laži, mojih manipulacija, moje prevare, skinula je maske i sve što ja jesam, jer imam preveliku volju da idem za tim stvarima i otkrivam ono što stvarno jesam svakodnevno. To je ono što mi daje snagu da se borim, da radim, da živim", kaže Vojo.