Raičević: Crna Gora sporo prihvata emancipatorske pokrete žena

U intervjuu na 8. mart, Međunarodni praznik žena, govorimo o njihovom položaju u Crnoj Gori, državi koja, i pored tranzicije, i dalje slovi za prilično tradicionalno društvo koje još uvijek gaji određene stereotipe o ženama. Za RSE govori Maja Raičević iz Centra za ženska prava.

RSE: Međunarodni Dan žena je povod da se, po ko zna koji put, dotaknemo teme njihovog položaja u crnogorskom društvu. Koliko je danas Crna Gora manje mačo okruženje, nego što je bilo u prošlosti? Da li Crna Gora postaje društvo koje uvažava ženu na način da je doživljava ravnopravnom u odnosu na muškarce?

Raičević: Moram biti malo skeptična. Pokazatelj položaja žena u Crnoj Gori je i sjednica Ženskog parlamenta, na kojoj nije bilo ključnih predstavnika Vlade Crne Gore, iako se na toj sjednici razgovaralo o nekim ključnim pitanjima o položaju žena u Crnoj Gori. Odsustvo ključnih ličnosti, koje donose odluke u Crnoj Gori, u velikoj mjeri održava jedan prilično suštinski nezainteresovan odnos prema pravima žena u Crnoj Gori.

Ako uporedimo današnje vrijeme sa nekim vremenom od prije II svjetskog rata, naravno da je dosta učinjeno u smislu emancipacije žena, obzirom da je Crna Gora tada bila mala plemenska zajednica. Iako je od tada prošao jedan dug period od više od pola vijeka, ipak vidimo da te promjene teku jako sporo. O tome svjedoče i aktualne statistike o učešću žena u političkom životu, o učešću žena na tržištu rada. Ipak je Crna Gora prilično tradicionalno društvo, koje jako sporo prihvata emancipatorske pokrete, kao što je Pokret za bolji položaj žena.

RSE: Mi u politici i dalje imamo nedovoljno zastupljene žene, naročito na mjestima gdje se donose važne odluke. Koliko za to krivite mentalitet, a koliko sistem, odnosno državne strukture?

Raičević: Rekla bih da je ipak sistem taj koji je tu odgovoran. U Crnoj Gori postoji jako veliki broj mladih i obrazovanih žena, aktivnih na raznim društvenim poljima, ali u trenutku kada treba da dođu na neku višu poziciju u političkom i javnom životu, nailaze na otpor od strane muškaraca, koji tu svoju moć nerado predaju. O tome govori činjenica da je Crna Gora trenutno zemlja na posljednjem mjestu u regionu po broju žena u Parlamentu, ispod 15 posto. To je neprihvatljivo jer u Srbiji ima oko 33 posto žena, a u Makedoniji oko 50 posto. Po tom procentu Crna Gora spada u nerazvijeni dio zemalja, poput afričkih zemalja, kao što je Somalija.

To dosta govori o tome koliko je taj tradicionalni mentalitet u stvari kočnica nekom prosperitetu. Nedavno je rađena reforma izbornog zakonodavstva i jedan od amandmana, koji smo mi kao Centar za ženska prava, uz podršku velikog broja organizacija civilnog društva podnijeli, bio je amandman za političke kvote za veće učešće žena u Parlamentu. Tražili smo da u grupi od tri kandidata, jedno mjesto na izbornoj listi pripadne ženi. Taj prijedlog je izazvao ogroman otpor, ne samo u vladajućim strukturama, već i kod drugih, posebno konzervativnih partija. Na kraju taj amandman nije ušao u prijedlog Zakona o izboru odbornika i poslanika.

Sada se pominje neko rješenje koje ne obezbjeđuje ni minimum standarda za učešće žena u političkom životu, a to je jedna od četiri na izbornoj listi. Otpor i dalje postoji i vladajuća struktura je ta koja ima najveći otpor prema ovoj vrsti promjene. Nije u pitanju nedostatak kvaliteta ili kadra, nedostatak žena koje se žele baviti politikom. To je jedan od najvećih stereotipa koji se plasira danas. Upravo je u pitanju nedostatak političke volje da se ženama obezbjedi ravnopravno mjesto u društvu.

RSE: Koliko tradicija još determiniše žene u smislu da im ne omogućava da napreduju na način da, osim što bi bile uspješne majke i supruge, budu uspješne i u profesionalnoj karijeri? S vremena na vrijeme ponovo čujemo ili čitamo o ženama koje su diskriminisane prilikom zapošljavanja, pa i uznemiravane na razne načine.

Raičević: Tradicija je veoma jaka. Imamo spoj nedostatka političke volje i tradicije, što zaista predstavlja jednu veliku prepreku za sve one žene koje žele da se ostvare i u profesionalnom životu. U našoj sredini žena, ukoliko nema porodicu i djecu, ne smatra se uspješnom, niti ostvarenom. To je jedan pritisak koje mnoge mlade žene trpe i kome se prije ili kasnije najčešće povinuju jer je pritisak porodice i sredine ogroman.

Nismo društvo koje ohrabruje bilo kakav ženski aktivizam i nemamo tu tradiciju jer je relativno mlad ženski NVO u Crnoj Gori koji datira negdje od kraja 90­tih godina. Društvo i dalje prilično strogo gleda na tu vrstu potrebe žene da se u javnom životu iskaže, kao i u profesionalnom, a da ne govorimo o preprekama poput činjenice da žene u prosjeku provode 3,5 sata više od muškaraca obavljajući kućne poslove. To je neplaćeni ženski rad koji u velikoj mjeri ograničava žene da to vrijeme upotrebe recimo za lično usavršavanje i za neke aktivnosti koje bi bile njima lično korisne i interesantne.

Porodica, djeca, to je i dalje ono što se favorizuje. Naravno, ne umanjujući važnost porodice, ipak uticaj tradicije ne dozvoljava ženi da iskaže ono što je njoj potrebno, a to je da se ona kao osoba ostvari i u nekim drugim oblastima. Prava žena su na niskom nivou. Puno je primjera neplaćenog ženskog rada i prekovremenog rada. Znamo da se naši marketi i šoping centri ne zatvaraju vikendom, kako je nekada bio slučaj u vrijeme socijalizma, da žene rade i praznicima. Radno vrijeme je nekada duže od osam sati, vrlo često i po 12. U tom dijelu, ni nadležne inspekcije, niti državne službe, ne preduzimaju praktično ništa. Danas su položaj žena na tržištu rada i radna prava žena uveliko ugrožena. To je jedan posebno veliki problem, koji niko ne tretira na pravi način.

RSE: Sa jedne strane tradicija, ali sa druge strane neki negativni fenomeni koji su tipični za tranziciju. Recimo, žena kao sponzoruša ­ žena koju zanima samo da se dobro uda i da joj budući muž obezbijedi dosta novca za lagodan život. Koliko je taj fenomen uzeo maha?

Raičević: Sigurna sam da jeste jer jednostavno mlade žene ne vide neku perspektivu u društvu u kojem žive. Inače su mladi ljudi u našim tranzicionim društvima jedna prilično diskrimisana grupa koja, nakon završenog visokog obrazovanja, vrlo često nema mogućnosti ni da se zaposli. Ako se i zaposli, ti uslovi koje nude poslodavci nisu takvi da mladim ljudima mogu obezbjediti neku nezavisnost ili mogućnost da počnu samostalan život. Sve te mlade žene, gledajući svoje majke koje možda rade i po dva posla da bi obezbjedile neke osnovne uslove za život, bez mogućnosti odmora, bez mogućnosti da ostvare neko stambeno pravo, vrlo često idu nekim lakšim putem.

Svako vrijeme nosi neku negativnu etiketu za žene. Naše doba je donijelo etiketu sponzoruše, ali društvo je dobilo što želi od žena. To su uzori koje društvo nameće i koje muškarci, koji imaju i političku i svaku drugu moć u društvu, negdje plasiraju ­ imidž žene koja nije neko ko će da se bori svojim sopstvenim kvalitetima i vještinama, već je to jedna površna osoba za koju je važno da dobro izgleda i da se uklapa u one ideale ljepote i u one imidže koje mediji u velikoj mjeri nameću. Onda se ne treba čuditi što je ta pojava uzela maha. Svakako ne treba osuđivati mlade žene koje možda u jednom trenutku shvataju da je to neki put da lakše prođu kroz život nego što su možda njihove majke.

RSE: Primjetno je, iako ne postoje zvanična istraživanja o tome, da su recimo mlade žene, djevojke mnogo uspješniji đaci i studenti. Posljednjih godina, oni koji to mogu, djecu šalju na studije u inostranstvo, pojedini na prestižne svjetske fakultete. Interesantno je da su u većini u pitanju djevojke. Kako objašnjavate taj fenomen?

Raičević: Generalno, žene više rade u Crnoj Gori u svim oblastima, pa i u oblastima obrazovanja. Istorijska je odgovornost, za neke važne procese u društvu, bila na njima, iako one nisu te koje učestvuju u nekom sistemu odlučivanja, ali generalno, mnoge važne društvene aktivnosti počivale su na ženskom radu. Tako su žene naučile da se bore za sebe, sve više kroz obrazovanje, što je jedan pozitivan pomak. Činjenica je da postiću bolje rezultate u oblasti obrazovanja. Veliki broj njih završava i post diplomske studije.

U stvari statistike pokazuju da su one u značajnoj mjeri uznapredovala u odnosu na neki period od prije 10 ili 20 godina. Postoji svijest o potrebi obrazovanja i o potrebi da se kroz obrazovanje stekne svojevrsna sloboda. Mene to ne iznenađuje. Jedino što vidim kao problem je što te mlade žene, onda kada završe to visoko obrazovanje, nailaze na probleme u smislu zapošljavanja i napredovanja u karijeri. Zato se vjerovatno veliki broj njih odlučuje da ostanu tamo gdje su bolje mogućnosti, a to je najčešće van Crne Gore.