Samo ih je u podgoričkom „Dakiću" i bjelopoljskom „Vunku“ nekoliko hiljada i oni godinama pravdu traže na sudu. Najdalje su, međutim, otišli radnici bjelopoljske „Bjelasice“ koji su nakon što su izgubili sve sporove pred domaćim sudovima stekli pravo da se prvi u Crnoj Gori pojave pred Međunarodnim sudom u Strazburu. Sada pišu tužbu.
„Ići ću do Strazbura,“ postala je uzrečica često nezadovoljnih radnika koji iz raznih razloga traže pravdu pred crnogorskim sudovima. Prvi iz Crne Gore koji će do Strazbura i doći biće radnici nekadašnjeg bjelopoljskog preduzeća „Bjelasica“. Transformacijom društvenog kapitala 10% njihove nekadašnje firme preneseno je po Zakonu o svojinskoj transformaciji u vlasništvo oko hiljadu radnika koji su radili u njoj. Besplatne dionice pri tome nije dobilo skoro dvjesto radnika. Oni od tada, pa ravno dvanaest narednih godina, pokušavaju da se pronađu u spiskovima ubrzo po tom rasformiranog i rasprodatog preduzeća. Taj paradoks je završio na sudu i konačno prošao sve sudske instance u državi koje su zaključile da radnici nemaju pravo na besplatne dionice jer ih svojeručno i blagovremeno nijesu upisali, objašnjavaju Borka Radović i Hajro Međedović:
„Moju tu muku da sad neko drugi uzme da ja nemam pravo, a ja nijesam bila obavezna kada sam otišla u penziju ni da slušam radio ni da kupujem novine. Oni su mene trebali da obavijeste pismeno da ja dođem da lično dam izjavu ’oću li ili neću akcije. I ja ’oću da idem i dalje. Tražićemo, pa do Strazbura,“ kaže Radovićeva.
Hajro Međedović je uvjeren da kao radnik „Bjelasice“ nije imao obavezu da čita dnevni „Pobjeda“ u kome je skriveno od očiju dvjesta radnika objavljen oglas o besplatnim dionicama njeghove nekadašnje firme. Nije vidio oglas u „Pobjedi„ i to je bio dovoljan „argument" sudovima da ga liši dionica koje su dobile njegove informisanije kolege.
„Odluku o sudu komentarišem da to nije sud pravde, to je sud koji štiti državu. Idemo na sud pravde u Strazbur, pa šta oni riješe od njih smo zadovoljni, pa šta god riješe,“ kaže Međedović.
Ukoliko se ne desi da u narednih par mjeseci nekom vanrednom mjerom ne interveniše Vlada jer je činjenica da su se istovjetni slučajevi u crnogorskoj praksi rješavali i bez suda, tako što su radničke akcije nadoknađivali fondovi kao većinski nasljednici kapitala društvenih firmi, advokat radnika „Bjelasice“ Radivoje Šuković je spreman da napiše i napisaće tužbu sudu u Strazburu, uvjeren da će i dobiti. Tako bi Bijelopoljci bili u toj, po Crnu Goru, ne baš slavnoj stvari prvi među brojnim nezadovoljnim radnicima:
„Nećemo biti jedini, na žalost, jer bar ono što ja imam informacije u postupku privatizacije minimum 30% zapošljenih u Crnoj Gori nije upisalo i ostvarilo svoje pravo u procesu privatizacije nekadašnjih društvenih firmi,“ kaže Šuković.
Teoretski, ukoliko bi se svi pojedinačno pojavili pred međunarodnim sudom u Strazburu, on bi bio praktično zatrpan predmetima crnogorskih radnika.
Predstavnike „Bjelasice“ nije bilo moguće pronaći jer ni toga preduzeća odavno nema. Advokat radnika Radivoje Šuković smatra da je uopšte privatizacija u Crnoj Gori bila haotična i nedosljedna:
„To su slučajevi 'Radoja Dakića','Gorice', Vunarskog kombinata i niz drugih, hiljade i hiljade radnika,“ nabraja Šuković.
Možda tek nešto više od oko hiljadu eura koliko bi, pretpostavljaju, dobili ako dobiju spor više je vrijedno principa nego novca, tvrde nekadašnji radnici, danas penzioneri. Hajro Međedović i Borka Radović:
„Da ima zakona i države ne bi ovako ni bilo. Isti je zakon o besplatnim akcijama važio i za umrle, a ne nas žive," pojašnjava Borka Radović.
To je još jedan paradoks sudskih presuda donesenih na svim sudskim instancama protiv radnika bjelopoljske „Bjelasice" i svakako veoma bitan za sud u Strazburu gdje se sa svojom tužbom protiv države Crne Gore uputilo prvih dvjesta radnika, uvjeren je Hajro Međedović.
„Teško kad čovjek umre da se prijavi na oglas za besplatne akcije i teško da može da čita 'Pobjedu'. Ja mislim da ne može. Možda jedino kod crnogorskih sudova može," kaže Međedović.
„Ako u Strazburu sud odluči da nemamo pravo - onda nek’ nemamo. Nek’ jede, ne pristalo mu, onaj koji nam je te naše akcije pojeo, tu našu muku," kaže Radovićeva.