"Put ka moru" simboličan je naziv putešestvija u okviru kojeg je preko 50 mladih, okupljenih oko Inicijative "Jer me se tiče", posjetilo mjesta stradanja nedužnih ljudi tokom rata u BiH. Obišli su četiri nekadašnja logora, pored kojih prođu svi kada se tokom ljeta zapute ka moru. Mladi iz desetak gradova iz cijele BiH, koji većinom nisu ni znali za postojanje logora u u Hadžićima, Čelebićima, Jablanici i Dretelju, na ovaj način odali su počast civilnim žrtvama rata.
Svakog ljeta na hiljade ljudi iz BiH putuje preko Hercegovine do Jadrana na odmor. Rijetki među njima znaju da su se u blizini tog puta, tokom rata, nalazili logori, u koje su ljudi zatvarani samo zato što su imali “drugačija” imena. Prvi među četiri koja su mladi iz Bosne i Hercegovine posjetili je logor u Hadžićima. Tokom 1992. godine, vojne i paravojne snage bosanskih Srba zatvarale su nesrpsko stanovništvo sa područja Opštine Hadžići po različitim objektima, uključujući i dvoranu Kulturno-sportskog i rekreativnog centra. Zatočenici su zlostavljani, silovani i premlaćivani, a prema podacima udruženja žrtava, ukupno je zatočeno oko 700 osoba, od kojih je 86 ubijeno, a preko 90 ih se vodi kao nestalo. Lamija Landžo prvi put je ispred zgrade nekadašnjeg logora. A koliko je znala prije dolaska, kaže:
„Zapravo – jako malo, tako da mi je posebno drago što sam ovdje, što sam čula neke informacije i što imam priliku uživo vidjeti zgradu i samim tim zamisliti kakve su se stvari dešavale unutra.“
Put se nastavlja prema nekadašnjem logoru u Čelebićima, mjestu u blizini Konjica. U nekadašnjoj kasarni, snage HVO-a i Armije BiH su tokom 1992. godine zatvarale osobe srpske nacionalnosti. U logoru Čelebići zatočenici su mučeni, seksualno zlostavljani, premlaćivani, te ubijani. Ispred ograde, mladi slušaju svjedočenje jedne od žrtava iz ovog logora, koje je pročitala Mirna Kusturica.
„Ja sam s njim ostala sama u toj prostoriji. On je mene tako počeo da ispituje. Šta sam znala, to sam odgovarala. Naredio mi je da se skinem. Ja sam molila, plakala. Jednostavno, to mi ništa nije pomoglo“, rekla je Kusturica.
O dešavanjima tokom rata, te zločinima, Mirna nije mnogo znala.
„Nažalost, ima jako puno toga što se treba saznati, toga što se, nažalost, dešavalo, toliko groznih stvari. Mislim da sam ja osjetila tu potrebu da saznam više o tome.“
Nekoliko desetina kilometara dalje, grupa mladih je pred zgradom Muzeja “Bitka za ranjenike na Neretvi” u Jablanici. Ovaj muzej, tokom 1993. i 1994.godine pripadnici Armije BiH pretvorili su u logor za zatvaranje Hrvata, civilnih i ratnih zarobljenika sa tog područja.
Zajednička posjeta mladih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, svih vjerskih i nacionalnih grupa, trebao bi biti jedini način sjećanja na civilne žrtve, smatra Naida Begović.
„Teško je naći dostojanstven način da se govori o žrtvama, da se govori o tome da su svi patili u ovom ratu, da ima ovih logora. Nemam uopšte osjećaj ni šta se dešavalo“, kaže Begović.
Borba protiv negiranja zločina
Poslijednji u nizu je logor Dretelj, za koji bivši zatočenici kažu da je bio jedan od najokrutnijih logora tokom rata. U nekadašnjim objektima Jugoslovenske narodne armije u Čapljini snage HVO-a su od 1992. do 1994 godine ovaj objekat koristile kao logor i vojni zatvor, u kojem je bilo zatočeno oko 3.000 Bošnjaka i Srba, civilnih i ratnih zarobljenika, koji su bili mučeni, premlaćivani, seksualno zlostavljani, te ubijani.
Ispred svakog od nekadašnjih logora pročitana su svjedočenja preživjelih i odata je počast žrtvama uz minutu šutnje. Većina mladih, među kojima i Nikola Kuridža iz Prijedora, emotivno je reagovala na iznesene činjenice, utvrđene na sudu u Hagu, ali i pred domaćim sudovima.
„Emotivni doživljaj toga svega mislim da je ključni u shvatanju težine toga što se dešavalo u Bosni i Hercegovini generalno, da su ljudi zatvarani u XX vijeku, na pragu XXI da imamo takvu situaciju.“
Za Nikolu, termin 'logor' nije stran, s obzirom da dolazi iz grada u kojem su tokom rata postojali neki od najozloglašenijih logora.
„To doživljavam već petnaest godina. Mislim da je došlo vrijeme da se sve žrtve prihvate kao 'naše' žrtve, da ne postoje više žrtve koje jesu 'moje' ili nisu 'moje'.“
Nasuprot njemu, Tijana Grujičić iz Banja Luke nije znala da je prije dvadeset godina toliki broj ljudi zatvaran i mučen na razne načine po logorima.
„Dosta tog stvarno nisam znala. Mogu reći da sam danas dosta toga naučila, i drago mi je zbog toga, jer stvarno mislim da su ovakve stvari zaboravljene“, kaže Grujičić.
Aktivista Inicijative, Emir Hodžić, koji je i prošle godine – sam - obišao mjesta stradanja civila, kaže da je ovakva inicijativa bila neophodna bh. društvu i da je njeno vrijeme konačno došlo.
„Ovdje nije uopšte stvar u relativizaciji zločina, uopšte nije stvar u politiziranju samog rata. Naša je borba protiv negiranja zločina. Mi moramo početi da gledamo na civilne žrtve sa humanog aspekta, a ne kao pripadnici 'onih', 'njih' ili 'drugih'.“
Nakon obilaska posljednjeg logora na “Putu prema moru”, u Dretelju, mladi iz BiH sa Starog mosta u Mostaru bacili su bijele ruže kao znak sjećanja na sve civilne žrtve proteklog rata.
