Prijedorčanin s bijelom trakom se poklonio svim žrtvama

31. maj obilježen je kao Svjetski dan bijelih traka. Riječ je o globalnoj kampanji kojoj se preko društvenih mreža priključilo hiljade ljudi iz oko 40 zemalja širom svijeta. Cilj akcije je podizanje svijesti o borbi za dostojanstvo miliona žrtava masovnih zločina i nepravde. Ali i podsjećanje na 31. maj 1992. godine kada su lokalne vlasti u Prijedoru izdale naredbu putem radija da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim čaršafom ili zastavom i da pri izlasku iz kuće stave bijele trake oko rukava.

Prijedorčanin Emir Hodžić 30. maja nije bio ni u Prijedoru, ni u Sarajevu. Obišao je mjesta stradanja civila, kojih se, kako kaže, danas na Dan bijelih traka drugi neće sjetiti.

Nakon što je 23. maja svoj građanski protest protiv zabrane obilježavanja stradanja prijedorskih djevojčica i žena izrazio tako što je sam sa bijelom trakom stajao u centru grada u kom su se desili neki od najstrašnijih zločina u prošlom ratu u BiH, Emir Hodžić obišao je i druga mjesta stradanja. Na Svjetski dan bijelih traka, koji ima za cilj podizanje svijesti o borbi za dostojanstvo miliona žrtava masovnih zločina i nepravde, Emir je od Sarajeva krenuo prema moru. Odao je počast žrtvama zatočenim u Hadžićima, Silosu kraj Sarajeva, kasarni Čelebići u blizini Konjica i stigao do bivšeg logora Dretelj kraj Čapljine (U "Pravom putu" možete pročitati detalje).

„Politizacija žrtvi - ni žrtve, civili nisu svetinja, nego se politizira, svojata, negira, koriste se u jednom ružnom okviru. To me podstaklo da na Dan bijelih traka, umjesto da budem u Prijedoru odakle je to sve počelo, ja sam odlučio da odem na druga mjesta po BiH, gdje su također patili civili, gdje su mučeni i maltretirani, ali koje niko nije posjetio i neće posjetiti na Dan bijelih traka. Otišao sam putem ka moru gdje će hiljade i hiljade ljudi ovog ljeta proći ka svom odmoru na moru, a neće nijednom razmisliti šta se upravo na tom putu dešavalo prije 20 godina. A maj 1992. ima taj značaj. Ova bitka oko Prijedora i negiranja zločina u Prijedoru - ja sam želio da dočaram da to nije samo bitka Prijedorčana, da je to bitno svima i svim ljudima dobre volje, da negiranje zločina bilo koje nacije ili etničke grupe nije korektno, nije u redu - i da postoje neke vrijednosti koje su van politike i van etničkih etiketa“, kaže Hodžić.


Na pitanje vjeruje li da će ljudi u Bosni i Hercegovini na dobar način protumačiti ovaj gest, Emir Hodžić objašnjava:

„To je moja iskrena nada. Ovaj gest nije iz neke političke namjere, nije neka osuda, nije da se bilo koji narod crni, da se vraća u prošlost, da se prijeti, da se otvaraju stare rane, nego upravo ovaj moj gest je moja nada da ima pozitivan rezultat. Nakon 20 godina zar nismo došli do toga da priznamo respekt prema žrtvama civilima, da priznamo neke stvari i da konačno počnemo da gledamo na ljude kao ljude, da gledamo na strahote rata kao na strahote rata. Ja mislim da je naša dužnost da ne dozvolimo novim političkim strujama da hajcaju na neke nove konflikte i nove strahote, da se mi moramo oduprijeti tome upravo zbog toga što se sjećamo civilnih žrtava, masovnih ubistava, mučenja koje su prošli naši ljudi, djeca, žene, civili.“

I tuga i nada

Nakon što je načelnik opštine Prijedor Marko Pavić, zabranio instalaciju koja je 23. maja imala za cilj da podsjeti na preko 200 ubijenih žena i 10 djevojčica u Prijedoru, Emir Hodžić stajao je sam na gradskom trgu sa bijelom trakom na ruci. Taj osjećaj opisuje kao surealan:

„U jednom trenutku ja nisam mogao više to izdržati jer sam se nekako osjećao poniženim, a trebalo je da se osjećam hrabro i ponosan. Jer na tom mjestu gdje je trebala da budu komemoracija, trebalo je da bude više ljudi, trebala je da bude jedna instalacija da se građanima Prijedora predstavi šta se ustvari ovdje desilo. Toga nema, nego ja stojim tu sam, i kao u nekom cirkusu ljudi me posmatraju i pitaju se ko je on, šta on ovdje radi, šta to nosi - kao da ja nešto krivo radim, kao da ja njima neku štetu nanosima. Nedozvoljavanje preživjelima da to označe, da dožive sjećanje, da vrate ono malo dostojanstva - to je za mene strašno sramotan čin. I ne razumijem kako na takvim vrijednostima ljudi, opština, individue planiraju graditi društvo? Kakvu to oni sliku stvaraju svoj omladini?“

31. maja 1992, godine lokalne vlasti u Prijedoru izdale su naredbu putem radija da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim čaršafom ili zastavom i da pri izlasku iz kuće stave bijele trake oko rukava. Prvi put ove godina taj dan obilježen je kao Svjetski dan bijelih traka. Online kampanji se priključilo hiljade ljudi iz preko 40 zemalja širom svijeta. 31. maja 2012. godine sa bijelom trakom na ruci, Emiru Hodžiću, rođenom Prijedorčaninu, emocije su pomješane.

„Moj grad Prijedor - to više taj grad, tako da onoga momenta kada sam bio u Prijedoru 23. maja i kad sam uradio taj svoj akt, to su bile neke konfliktne emocije i nisam se osjećao više kao građanin Prijedora. To je miks tuge i nade – jer nakon mog čina i veoma teškog rada lokalnih odbora i grupa preživjelih dosta se ljudi javilo s podrškom. I krenuo je jedan val. I tu doziraš aspekt nade. Ali osjećam miks i tuge i nade“, priča Hodžić.