Nekom praznik, nekom ne, ali istorijska činjenica

Punih 20 godina je prošlo otkako su građani Bosne i Hercegovine na referendumu izglasali nezavisnu i suverenu državu, a da se taj dan ne slavi na cijeloj njenoj teritoriji. 1. mart, Dan nezavisnosti, u četvrtak je neradni u Federaciji BiH, a radni u Republici Srpskoj.

Političari iz tog bh. entiteta taj datum ne priznaju, a to potvrđuju i time da već drugu godinu zaredom Milorad Živković, predsjedavajući Zastupničkog doma državnog Parlamenta, ne dozvoljava korištenje skupštinske tzv.”bijele sale” za obilježavanje.

Kako je Bosna i Hercegovina zemlja apsurda, Dragan Čović, predsjedavajući Doma naroda bh. Parlamenta, dao je “zeleno svjetlo” za obilježavanje u skupštinskoj tzv. “plavoj sali”:

„Skupini građana BiH koji su željeli u plavoj dvorani obilježiti taj datum ja sam dao suglasnost. Tako je svakome na volju, što bih kazao - takva je BiH“, kazao je Čović.

Sve što se dešava oko 1. marta posljedica je neusvajanja zakona o državnim praznicima, oko kojeg se političari spore već godinama. I dok su jedni za to da u zakon treba ugraditi 1. mart, dan kada je 64 posto građana Bosne i Hercegovine glasalo za njenu nezavisnost i suverenost, predstavnici vlasti u Republici Srpskoj smatraju da praznike države treba vezati za Dejtonski sporazum.

„Prema Dejtonskom sporazumu svi zakoni Republike BiH važe dok se ne izmijene ili dok se ne ponište. Zakon o državnim praznicima nije izmijenjen, nije poništen - i oni koji ne poštuju taj zakon krše Dejtonski sporazum“, kaže Sulejman Tihić, jedan od dva zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda bh. Parlamenta.

„Svi trebamo prije svega da cijenimo Dejtonski mirovni sporazum, a sve drugo je sekundarnog karaktera - bez obzira kakav značaj imalo za neki od naroda“, navodi Ognjen Tadić, drugi od dva zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda bh. Parlamenta.

Karadžićeva autostrada pakla

Odluka o raspisivanju referenduma u Bosni i Hercegovini donesena je u januaru 1992. nakon što je nekoliko mjeseci ranije održan plebiscit srpskog naroda. Kraj 1991. i početak 1992. obilježile su brojne rasprave u tadašnjoj skupštini i “teške riječi” koje su upućivali jedni drugima predsjednici nacionalnih stranaka. Svakako ostaće upamćena ona koju je izrekao Radovan Karadžić, tadašnji predsjednik SDS-a, a danas optuženik za ratne zločine i genocid u BiH:

„Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete BiH ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak.“

Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1.marta 1992. na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji. Građani su odgovarali na pitanje da li su za samostalnu i suverenu državu svih njenih naroda i građana.

Miro Lazović, koji je bio poslanik u Skupštini Republike BiH, kaže za naš radio da ta istorijska činjenica ne može biti promijenjena, a na naš upit kako ocjenjuje stanje u državi dvije decenije kasnije, odgovara:

„Smatram da se ovih 20 godina trebala voditi politika koja je bi išla ka integraciji bh. prostora, a ne obratno, ali potpuno sam svjestan da loša ustavno-pravna i teritorijalna rješenja, pogotovo podjela BiH na dva entiteta, od kojih jedan nosi etničko ime, nisu dobra osnova za izgradnju ukupnog povjerenja i nisu dobra osnova sa koje se može graditi jedna demokratska država.“

Za samostalnu i nezavisnu državu 1992. glasao je i Martin Raguž, jedan od čelnih ljudi HDZ 1990. Od svih predstavnika stranaka jedini je u predizbornoj kampanji glasačima poručivao: “Ovo je naša zemlja”. Kaže da bi ponovio isto, a o 1.martu, kao Danu nezavisnosti nema nikakve dvojbe:

„Mislim da je on, bez obzira na sve kontraverze i različite pristupe, datum koji je osigurao Bosni i Hercegovini stjecanje međunarodnog priznajnja neovisnosti i suvreniteta i kao takav on je nezaobilazna činjenica.“

Nije bolan samo tvoja

Dvadeset godina otkako su građani na referendumu glasali za nezavisnost, stanje u Bosni i Hercegovini je itekako promijenjeno u odnosu na 1992. Istoričar Husnija Kamberović kaže da je sve ono što je danas prisutno u BiH najbolji primjer koliko rezultat može biti u disproporciji sa početnim ciljevima:

„Imamo zemlju koja je prilično pocijepana po nacionalnim šavovima, međunacionalni odnosi su zaoštreniji nego ikad. Imamo zemlju koja je opljačkana, privreda je razorena. Imamo političke elite i danas koje još uvijek nisu svjesne kako treba voditi jednu zemlju.“

Uprkos tome što je svaki praznik, pa i 1. mart, u Bosni i Hercegovini političko pitanje, građani ne dozvoljavaju da im političari određuju šta će i kada slaviti. Iako je u Republici Srpskoj neradni dan, Blažo Stevović, predsjednik Alternativnog kluba Trebinje, u tom gradu praznik će u četvrtak slaviti:

„Iznajmio sam jednu veliku halu i oko 60 ljudi je pozvano. I sviraće gotovo svi trebinjski garažni bendovi.“

Bosnu i Hercegovinu, kao samostalnu i nezavisnu državu, 6.aprila 1992. priznala je Evropska zajednica, a 22. maja iste godine postala je članicom Ujedinjenih nacija.

Pa, iako su 20 godina poslije podjele u zemlji koje podstiču domaći političari možda i veće nego početkom devedesetih, najveći broj običnih ljudi misli kako će država opstati. To poručuje i glumac Josip Pejaković:

„Dok god te rijeke teku, Bosne ima, a vala i Hercegovine. Pa kad onako bosonog krenem u šeher, a sve me probada po tabanima, pa se popnem na šehitluke, pogledam i kažem: ’Ama nije, bolan, samo tvoja. I moja je. Nije, bolan, samo vaša, i naša je. I biće, akobogda.’“