Dvadesetrogodišnja Nikšićanka Ana Marija Grubač je jedina djevojka padobranac u Crnoj Gori. U ovom sportu je od šesnaeste godine kada je prvi put skočila. Posjetili smo je na aerodromu, na Kapinom Polju, nadomak Nikšića ...
Ana Marija Grubač je htjela da bude pilot ali je, kako kaže, nakon jedne obuke za padobrance odlučila da će u ovom sportu ostati zauvijek.Tvrdi da se poslije prvog skoka osjeti ljubav prema letjenju koja ostaje za cijeli život. Priča nam kako je bilo na prvom skoku: "Kad god me neko pita kakav ti je bio osjećaj ja ne umijem da opišem. Interesantno je to, što je na tom letu moj otac bio pilot možda mi je zbog toga bilo lakše. Na prvom skoku nijesam imala strah. Samo sam imala želju, jako, jako, veliku želju da samo izadjem i vidim šta je to što ljude vuče gore .E onda na drugom skoku sam već osjetila strah jer sam znala šta me čeka. Ali poslije nekoliko desetina skokova taj strah više pređe u neku pozitivnu tremu. Posebno kada počnete da se takmičite, onda ne postoji strah, postoji samo želja za dobrim rezultatom."
RSE: Kad nestaje strah?
Grubač: Strah nestaje onog trenutka kad ste vi sigurni da imate najbolju opremu na svojim leđima, da ste svoj padobran upakovali baš onako kako treba da se spakuje, da ste odradili sve kontrole, kad vidite da je avion u redu i onda samo želite da izađete van - tu nestaje strah.
RSE: Koliko Ana Marija ima skokova?
Grubač: Oko 620 - to nije mnogo. Daću vam jedan primjer mojih vršnjakinja iz Rusije, Bjelorusije ali one su u vojsci i to sve finansira njihova država. Tako da one imaju oko 2000 skokova, a moje su vršnjakinje. Moramo uzeti u obzir da ja većinu svojih skokova moram sama da finansiram.
Padobranstvo u Crnoj Gori nije razvijeno, jer je "ovo veoma skup sport. Prvenstveno zbog opreme koja je ključna za bezbijednost padobranca", priča nam ova djevojka koja u ime ljepšeg pola dokazuje da i dame, rame uz rame s muškarcima, mogu da pomjeraju „granice“.
A na pitanje da nam objasni šta je to "gore" što je vuče - odgovara:
"Najveći užitak u padobranstvu jeste taj slobodan pad. To jest, period od izlaska iz aviona do trenutka kad otvorite padobran. On je u zavisnosti od visine sa koje skačete duži ili kraći. Ali to je ono što je čar! Na primjer, kad skačete sa visine od 4.000 metara do 1.000 metara, do kad mora da se otvori padobran imate nekih minut slobodnog pada. Tako da je taj osjećaj koji imate u toku slobodnog pada ono što vas vuče da tražite - još i još! Jer u slobodnom padu vi možete da radite sa svojim tijelom šta hoćete."
RSE: Može li se taj "slobodan pad" opisati ili porediti sa nečiim iz "običnog života"?
Grubač: Ono što je meni, donekle, slično ali opet se ne može sasvim porediti. To je vožnja motorom pri nekim velikim brzinama. to je približno ista brzina jer je brzina slobodnog pada oko 220 km/H.
Ana je studentkinja novinarstva, a u padobranstvu je još uvijek juniorka iako je mnogo takmičenja iza nje. Najveći međunarodni uspjeh je peto mjesto na Šampionatu Evrope. Ali tek će da se takmiči i, kako kaže, želi da pobjeđuje! A na pitanje kada je Ana Marija Grubač osjetila strah - pričom nam dočarava jedno iskustvo iz 2010. godine.
"Dogodilo mi se to da su mi se oba padobrana, i rezervni i glavni, otvorila se u istom trenutku... To je već bio problem sa iznajmljenom opremom. I tada sam stvarno, stvarno uplašila. I za svoj život ali više zato da ću doživjeti nezgodu da ostanem nepokretna ili da ostanem invalid. Na sreću sve se dobro završilo, hvala bogu. Ali u tom trenutku sam po nekom iskustvu svog oca pilota, koji me je učio da kad god se dogodi neka vanredna situacija najbolji način da prevaziđete taj strah jeste da odmah nastavite.Tako da sam ja kad sam sletjela tražila od kolega da mi daju drugi padobran i opet sam skočila."
Ana Marija želi da živi i radi u Crnoj Gori i to kao instruktor padobranstva, da stvara podmladak u ovom sportu, prvenstveno u Aero klubu Nikšić. Iako, kao prvo želju ističe još uspjeha u padobranstvu, kaže da žali što još uvijek nema pilotsku dozvolu.
"Ne želim da budem komercijalni pilot, ne. Ali želim jednog dana ja sama da sjednem u avion i da jednostavno letim. Da izdvojim taj sat, dva za sebe i da užiovam u letjenju i u pogledu. Možda nakon dvadeset četvrte godine usporim u padobranstvu, a dam sebi prostora i vremena za tu obuku za pilota", priča nam prva i jedina padobranka u Crnoj Gori Ana Marija Grubač.
