Koliko se odnos međunarodne zajednice prema zvaničnoj Podgorici i prema premijeru Milu Đukanoviću promijenio od sredine devedesetih do danas, da li ti centri crnogorsku vlast i dalje doživjavaju kao poželjnog partnera ili su sve češći diplomatski ukori znak da u njoj ne prepoznaju kapacitet da se odgovori novim reformskim izazovima?
Otklonom od politike Slobodana Miloševića, kome je bila lojalna do sredine devedesetih, crnogorska vlast na čelu sa dugogodišnjim premijerom Milom Đukanovićem zaradila je povjerenje i naklonost evropskih centara i Sjedinjenih Američkih Država. Tih turbulentnih godina uloga Crne Gore isticana je kao važna u stabilizaciji regiona, a sam premijer Đukanović je uspio da se od Miloševićeve šahovske figure transformiše u političara koji je postao jedna od uporišnih tački otpora dedinjskom režimu. Bivši šef crnogorske diplomatije Branko Lukovac kaže da politika premijera Đukanovića “nikada nije počivala na superiornoj i konzistentnoj ideologiji, ali da je crnogorski premijer pokazao zavidnu sposobnost prilagođavanja":
“Kako je to uspio, mislim da se on pokazao kao izuzetno vješt i sposoban političar. Pokazao je sklonost i sposobnost prilagođavanja, zaokreta prema novim okolnostima. A u Crnoj Gori je izgradio izuzetno jaku partiju, a na drugoj strani pak je imao slabu opoziciju koju je uspio da kompromituje.”
Danas sa adresa koje su zvaničnu Podgoricu gledale kao faktor stabilnosti u regionu, sa kojih su ohrabrivani njeni spoljnopolitički potezi, stižu i oštri diplomatski prekori koji se odnose na njenu unutrašnju politiku i ritam reformi u državi koja je kao dugoročni cilj zacrtala prijem u EU i NATO. Pozivnica za NATO neće stići sa samita u Velsu, otvoreno se govori o neophodnosti reformi bezbjednosnih službi i stavlja naglasak na vladavinu prava. Vlada SAD je uputila eksplicitan poziv crnogorskom sudstvu da ispita slučaj navodne korupcije prilikom privatizacije Telekoma, u kojoj se pominjala i premijerova sestra i krivce privede pravdi. Odgovor premijera Đukanovića imao je konfrontirajući ton – kazao je da “gluposti dolaze i sa one strane okeana”. Na slican su nacin kritikovane i izjave briselskih predstavnika poput one sefa delagacije EU u Podghorici Mitje Drobniča koji je je kao jedan od glavnih crnogorskih problema naveo koncentraciju moći, posljedicu činjenice da se vlast nije mijenjala dvije decenije. Zvanična Podgorica negodovala je i zbog činjenice da Brisel grantovima podržava nevladine organizacije koje su kritične prema Vladi, a Brisel je uzvratio da su procedure bile ispravne i otvorene. Bivši čelnik Pokreta za nezavisnost, danas predsjednik Izvršnog odbora Pravedne Crne Gore Rade Bojović za naš radio kaže da su se okolnosti promijenile:
“Činjenica je da Đukanović više nije miljenik, da kažem, briselskih i američkih krugova na način na koji je to bio tokom konflikta sa politikom Miloševića. Pogotovo Brisel sve više uočava, da kažem, pravu prirodu i karakter režima gospodina Đukanovića, odnosno sve snažne deformacije koje se dešavaju u praksi.”
Uprkos otvorenim kritikama koje stižu sa strane na račun dometa unutrašnjih reformi Crne Gore i prirode same vlast, bivsi šef crnogorske diplomatije Branko Lukovac kaže da u tome ne prepoznaje drastičnu promjenu u odnosu međunarodnih centara prema zvaničnoj Podgorici:
“Crna Gora više nema onaj privilegovani položaj u regionu koji je do sada imala da kao jedna oaza mira, stabilnosti, okružena sa velikim problemima koristi i Evropskoj Uniji da pokaže da ona podržava sve napore za mirom i stabilnosti. Sad je vjerovatno Srbija u fokusu, tako da se izoštravaju ti pogledi it a mjerila prema Crnoj Gori i to treba da očekujemo. Međutim sve to nije pokazatelj da oni bitno mjenjaju odnos prema Crnoj Gori i prema njenoj vlasti. Već samo da oni prate i oni registruju sve ono što je vezano od afere „snimak”, od „Telekoma”, od „Informera” itd. I u pregovorima će oni svakako insistirati da se učine neophodne promjene. Ali ne bih rekao da će biti oni ti, koji će nametati neke promjene, već će usporavati proces pregovaranja.”
Rade Bojović vjeruje da Đukanovićevu međunarodnu poziciju relaksiraju njegovi politički oponenti:
“Đukanović može da bude manje zabrinut što je dominantna politika u okviru Demokratskog fronta antiatlantska, pa samim tim i da kažem antiamerička. I onda se dešava nešto što Đukanoviću prosto ide u prilog. Nezavisno od sve snažnijih rezervi prema njemu i njegovoj političkoj partiji i distanca prema njegovim oponentima faktički njemu omogućava da i dalje traje”.
I Branko Lukovac vjeruje da Đukanović rješava probleme potpomognut zvaničnom politikom svojih političkih konkurenata:
“Ključ za promjene je unutar Crne Gore. I mislim da bi i opozicija trebalo da shvati da tu neće imati neke velike pomoći od tih ključnih međunarodnih činilaca, pogotovo što se u dobrom dijelu opozicije još uvjek nalaze oni stavovi koji nisu baš po volji tih ključnih međunarodnih činilaca. Prema tome mora se i opozicija reformisati.”
