Slike mučenja magarca koga je njegov vlasnik vezao za kamion i teglio ga lokalnim putem po periferiji Podgorice, obišle su ovih dana region. Snimak objavljen na Jutjubu, značajna medijska pažnja, te reakcije društva za zaštitu životinja natjerali su policiju na brzu reakciju i hapšenje vlasnika.
Mnogo je primjera u Crnoj Gori nehumanog odnosa prema životinjama, od trovanja pasa lutalica, nehumanog držanja i transporta, borbi pasa i ovnova, koji ne dobijaju epilog na sudu.
Priču o odnosu prema životinjama u Crnoj Gori, pričamo kroz najuočljivi primjer pasa lutalica. Iako prije četiri godine usvojeni zakon o zaštiti životinja obavezuje opštine na osnivanje azila, svega 6 od 21 opštine, ima utočište za lutalice i napuštene pse, ukazuju društva za zaštitu životinja.
Umjesto azila najčešći način tretmana pasa lutalica je njihovo trovanje. Pored trovanja, pojedine lokalne sredine pribjegavaju i drugim nehumanim načinima rješavanja problema pasa lutalica, na šta u izjavi za RSE ukazuje predsjednica “Društva za zaštitu životinja” Podgorice Svetlana Manojlović.
"Uslijed ekonomske krize ima dosta "lovaca" koji su za mali novac angažovani da ubijaju životinje po gradovima. Još jedan način kako da se riješe pasa lutalica je da pokupe pse iz jednog grada da bi se tokom noći ponijeli i pustili na teritoriju drugog grada. To se već dogodilo u Bijelom Polju. Takođe, mi smo evidentirali da i na Cetinje dovode pse sa primorja, a u Podgorici ih dovedu do Kamenice i tu ih puštaju", navodi Manojlović.
Tamni vilajet
Prije donošenja zakona stanovnike Pljevlja, godinama su subotom budili zvuči pušaka i jauci poluživih pasa, kaže za RSE poznata zaštitnica životinja i predsjednica lokalne nevladine organizacije “Pravo na život” Indira Lajko. Ova akušerska sestra uporno godinama diže svoj glas protiv nehumanog ubijanja životinja, pa je ovaj grad na sjeveru Crne Gore dobio azil. Lajko priča sa kakvim se problemima u svojoj sredini srijeće.
"Svaki treći dan idem da prijavljujem iživljavanje i dali su mi podatak da su Pljevlja sa najvećim brojem prijava. Sigurna sam da je najveći broj trovanja u Pljevljima, jer nijesam čula da se to tako dešava u nekom drugom gradu u državi. Od septembra prošle godine do danas bilo je 10 masovnih trovanja, do otvaranja azila. Kada sam podnijela krivičnu prijavu onda su rekli – puštajte je u azil, ko boga vas molimo. Zamislite taj odnos! Ja ovo radim za dobrobit životinja i dobrobit grada, ali nijesam shvaćena", kaže Lajko.
Srećna je kaže i ako je bar malo pomjerila svijest ljudi, koji u toj maloj, sve siromašnijoj sredini, pritisnuti egzistencijom, kako kaže, postaju sve ravnodušniji na svaki vid patnje.
"Pljevlja u zadnje vrijeme padaju u tamni vilajet. Mnogi ljudi već hodaju kao zombiji, ne vole ni sami sebe. Negdje je nekome isključena struja, nema sporta, koga uopšte briga za pse? Onda im je najlakše otrovati nedužnu životinju koja je gladna i jadna", priča ona.
Odnos nadležnih u lokalnoj upravi naša sagovornica Lajko, ilustruje odgovorom lokalnog funkcionera na njen zahtjev da azil dobije stražara i radnike:
"On je rekao zašto ja da ne pozovem pse na mobilni da provjerim kako su. Mislim da ću prije pse i to naučiti da rade nego ljude da promijene svijest".
Svetlana Manojlović iz “Društva za zaštitu životinja” Podgorice ukazuje na još jedan problem, rast uzgajivačnica i hiperprodukciju rasnih pasa u gradovima. Bez adekvatne kontrole i zaokruženog zakonskog okvira ona ne vidi rješenje, niti mogućnost sankcionisanja neodgovornih vlasnika.
Mnogo je primjera mučenja životinja, a malo je procesuiranih prijava koje dobiju epilog za sudu, ukazuje Manojlović i zaključuje:
"Niko u Crnoj Gori nije spreman da nekoga kazni zbog ovoga jer će se uvijek naći neko da kaže – đe ćeš ga sada zbog paščeta, zbog magarca kazniti? Onoga trenutka kada država bude spremna da zbog takvih stvari kazni nekoga, ja ću smatrati da je zakon našao svoju implementaciju i da postoji pravna država".
Odgovore na postavljenje dileme potražili smo u nadležnoj Veterinarskoj upravi, ali smo bili uskraćeni za njih.
Mnogo je primjera u Crnoj Gori nehumanog odnosa prema životinjama, od trovanja pasa lutalica, nehumanog držanja i transporta, borbi pasa i ovnova, koji ne dobijaju epilog na sudu.
Priču o odnosu prema životinjama u Crnoj Gori, pričamo kroz najuočljivi primjer pasa lutalica. Iako prije četiri godine usvojeni zakon o zaštiti životinja obavezuje opštine na osnivanje azila, svega 6 od 21 opštine, ima utočište za lutalice i napuštene pse, ukazuju društva za zaštitu životinja.
Umjesto azila najčešći način tretmana pasa lutalica je njihovo trovanje. Pored trovanja, pojedine lokalne sredine pribjegavaju i drugim nehumanim načinima rješavanja problema pasa lutalica, na šta u izjavi za RSE ukazuje predsjednica “Društva za zaštitu životinja” Podgorice Svetlana Manojlović.
"Uslijed ekonomske krize ima dosta "lovaca" koji su za mali novac angažovani da ubijaju životinje po gradovima. Još jedan način kako da se riješe pasa lutalica je da pokupe pse iz jednog grada da bi se tokom noći ponijeli i pustili na teritoriju drugog grada. To se već dogodilo u Bijelom Polju. Takođe, mi smo evidentirali da i na Cetinje dovode pse sa primorja, a u Podgorici ih dovedu do Kamenice i tu ih puštaju", navodi Manojlović.
Tamni vilajet
Prije donošenja zakona stanovnike Pljevlja, godinama su subotom budili zvuči pušaka i jauci poluživih pasa, kaže za RSE poznata zaštitnica životinja i predsjednica lokalne nevladine organizacije “Pravo na život” Indira Lajko. Ova akušerska sestra uporno godinama diže svoj glas protiv nehumanog ubijanja životinja, pa je ovaj grad na sjeveru Crne Gore dobio azil. Lajko priča sa kakvim se problemima u svojoj sredini srijeće.
"Svaki treći dan idem da prijavljujem iživljavanje i dali su mi podatak da su Pljevlja sa najvećim brojem prijava. Sigurna sam da je najveći broj trovanja u Pljevljima, jer nijesam čula da se to tako dešava u nekom drugom gradu u državi. Od septembra prošle godine do danas bilo je 10 masovnih trovanja, do otvaranja azila. Kada sam podnijela krivičnu prijavu onda su rekli – puštajte je u azil, ko boga vas molimo. Zamislite taj odnos! Ja ovo radim za dobrobit životinja i dobrobit grada, ali nijesam shvaćena", kaže Lajko.
Srećna je kaže i ako je bar malo pomjerila svijest ljudi, koji u toj maloj, sve siromašnijoj sredini, pritisnuti egzistencijom, kako kaže, postaju sve ravnodušniji na svaki vid patnje.
"Pljevlja u zadnje vrijeme padaju u tamni vilajet. Mnogi ljudi već hodaju kao zombiji, ne vole ni sami sebe. Negdje je nekome isključena struja, nema sporta, koga uopšte briga za pse? Onda im je najlakše otrovati nedužnu životinju koja je gladna i jadna", priča ona.
Odnos nadležnih u lokalnoj upravi naša sagovornica Lajko, ilustruje odgovorom lokalnog funkcionera na njen zahtjev da azil dobije stražara i radnike:
"On je rekao zašto ja da ne pozovem pse na mobilni da provjerim kako su. Mislim da ću prije pse i to naučiti da rade nego ljude da promijene svijest".
Svetlana Manojlović iz “Društva za zaštitu životinja” Podgorice ukazuje na još jedan problem, rast uzgajivačnica i hiperprodukciju rasnih pasa u gradovima. Bez adekvatne kontrole i zaokruženog zakonskog okvira ona ne vidi rješenje, niti mogućnost sankcionisanja neodgovornih vlasnika.
Mnogo je primjera mučenja životinja, a malo je procesuiranih prijava koje dobiju epilog za sudu, ukazuje Manojlović i zaključuje:
"Niko u Crnoj Gori nije spreman da nekoga kazni zbog ovoga jer će se uvijek naći neko da kaže – đe ćeš ga sada zbog paščeta, zbog magarca kazniti? Onoga trenutka kada država bude spremna da zbog takvih stvari kazni nekoga, ja ću smatrati da je zakon našao svoju implementaciju i da postoji pravna država".
Odgovore na postavljenje dileme potražili smo u nadležnoj Veterinarskoj upravi, ali smo bili uskraćeni za njih.
