Prošlosedmična najava uplovljavanja turske flote u Neum, navodna izjava turskog premijera o Bosni i Hercegovini, susret Dodik-Vučić - niti jedinim od ovih pitanja nije se bavilo Predsjedništvo BiH, kao institucija koja jedina ima ustavno pravo da se bavi vanjskom politikom. I sva dosadašnja otvorena pitanja je svaki član kolektivnog šefa države tretirao štiteći interese naroda kojeg zastupa, a ne države koju vodi. Analitičari kažu da će takva situacija u praksi biti sve dok je ovakvog Ustava BiH, koji im je dao tu mogućnost.
Gotovo na prste bi se mogli navesti primjeri u kojem je Predsjedništvo BiH imalo zajednički stav ili nastup kada je riječ o vođenju vanjske politike.
Svako otvoreno pitanje ili problem u svijetu, kolekivni šef države je tumačio, odnosno zauzimao stav na osnovu politike koju zastupa partija koja ga je kandidovala na to mjesto.
Brojni su primjeri za to, a posljednji - prošlosedmična najava uplovljavanja turske flote u Neum ili susret Dodik -Vučić o navodnoj izjavi turskog premijera - samo su neki od pokazatelja koliko bosanskohercegovačka vanjska politika ne postoji.
Za vanjskopolitičkog analitičara Zlatka Dizdarevića to pokazuje kako Bosna i Hercegovina nije ozbiljan međunarodni faktor, prvenstveno, kako je rekao za Javni servis BiH, zbog toga što nema unutrašnju, pa ni vanjsku politiku:
"To je jedna karikatura od Ustava u kojem su otvorena vrata za sve vrste opstrukcija, bez ijednog jedinog mehanizma dogovora i poštivanja onoga što je zajednički interes. Prema tome, od BiH i političke strukture u BiH mislim da se ništa drugo ne može ni očekivati“, smatra Dizdarević.
Dizdarević nije jedini koji tvrdi kako je bosanskohercegovački Ustav tako koncipiran da onemogućava stvarno vođenje vanjske politike, pa ne treba da čudi kako je Predsjedništvo BiH, kao institucija koja tu politiku vodi, nacionalno podijeljeno.
„Nikakva nije tajna, to je fakt, da u BiH ni u jednom gorućem vanjskopolitičkom problemu se u Predsjedništvu ne može postići konsenzus, a ona u tim stvarima odlučuje konsenzusom, da su obična putovanja u inostranstvo, u kojima takođe možemo prepoznati etnonacionalnu, da ne kažem vjersku matricu, usmjerena tim nacionalnim interesmanom, ili čak vjerskim, i da Predsjedništvo nikada integralno, gotovo nikada, ne putuje, odnosno ili putuje jedan ili dvojica po već utvrđenoj matrici“, navodi profesor međunarodnog prava na sarajevskom Fakultetu političkih nauka Zarije Seizović.
Hajrudin Somun, nekadašnji bosanskohercegovački diplomata, kaže kako svaki član bh. Predsjedništva vodi svoju vanjsku politiku, pa onda njihovi predstavnici u Vijeću ministara ili Ministarstvu vanjskih poslova tumače tu politiku, zbog čega se svi vrte u začaranom krugu:
„Čim imate Predsjedništvo koje je zaduženo za vanjsku politiku u jednoj državi, ili šefa države, a taj šef države ima tri glave, onda nemoguće je usaglasiti pitanja, čak i mala pitanja koja se odnose u samoj zemlji, pa i prema susjedstvu i prema svijetu“, konstatuje Somun.
„Spoljna politika zavisi od političkog sistema i institucionalnog uređenja BiH. Dok se to ne uspostavi na jedan konsenzualan način, dakle da Ustav zaista odražava želje i interese svih stanovnika BiH da se takav ustav napravi, teško je konceptualizovati spoljnu politiku“, ocjenjuje Miloš Šolaja, profesor na banjalučkom Fakultetu političkih nauka.
No, da li je Dejtonski ustav baš za sve kriv, ili bolje rečeno - može li Predsjedništvo Bosne i Hercegovine voditi vanjsku politiku, a da nacionalna pitanja ne miješa u nju?
Odgovor na ovo pitanje može se potražiti u sastavu kolektivnog šefa države od 2.000. do 2.002. Tadašnji članovi bh. Predsjedništva - Beriz Belkić, Živko Radišić i Jozo Križanović radili su kao jedan, a da niko nikoga nije ugrožavao. Evo kako to objašnjava za naš radio Živko Radišić:
„Trudili smo se zaista da učinimo situaciju mirnijom, da radimo ono što je realno moguće, a da ne diramo i ne čačkamo tamo gdje zaista nikada, ama nikada ne može doći do konsenzusa ili sporazuma. I polazili smo od mogućeg. Nažalost, ponovo su neke ratne strasti, vokabular. Ali znam jedno - da to nije interes ni jednog, ni drugog, ni trećeg naroda, niti bilo kog građanina, odnosno stanovnika BiH. Duboko sam uvjeren da to nije ni interes međunarodne zajednice.“
"Da bi se to stanje izmijenilo, prvo je nepohodno izmijeniti Ustav. Drugim riječima, neophodno je izmijeniti Dejtonski sporazum. A kada se izmijene Ustav i Dejtonski sporazum, onda bi trebalo da se izmijeni i način vođenja vanjske politike. Da li je to Predsjedništvo, jedan član Predsjedništva, da li je to predsjednik države ili je tročalno Predsjedništvo - i u tom slučaju čak i da se poboljša Ustav BiH, opet bi ostali problemi zbog sastava tog Predsjedništva i zbog toga što oni predstavljaju svoje narode, a ne predstavljaju građane BiH“, zaključuje Hajrudin Somun.
