Namjera Hrvatske da bivši logor na Golom otoku proda ili iznajmi za turističke turističke svrhe izazvala je kontroverzne reakcije, ali i iznova pokrenula pitanje statusa golootočkih žrtava i odnosa države i društva prema njima.
Među više desetina nekretnina u državnom vlasništvu koje je hrvatska Kancelarija za upravljanje državnom imovinom odlučila da proda ili iznajmi, našao se i bivši logor na Golom otoku koji je tokom političkog sukoba rukovodstva Jugoslavije i Sovjetskog Saveza '48. godine bio je namijenjen pristalicama Staljina.
Na Golom otoku je bilo pet kategorija zatvorenika. U prvoj su bili stari komunisti, španski borci i učesnici Oktobarske revolucije. U drugoj, visoki partijski funkcioneri, a u trećoj politički zatvorenici niže kategorije. Četvrtu su činili apsolutno nevini, koji nijesu imali nikakve veze sa politikom niti o njoj nešto znali, ali su osuđeni na osnovu nečije prijave, odnosno, klevete.
U petu kategoriju su spadali, od strane policiije, ubačeni zatvorenici, a za neke od njih ni sami isljednici nijesu znali da su špijuni.
Golootočki logor je bio stratište na kom je živote ostavilo, po procjenama, oko osam hiljada od ukupno 50 hiljada ljudi koji su bili izlagani raznim okrutnim mučenjima.
Prosječna starost golootočana je bila 36 godina. Stopa smrtnosti je bila veoma velika, a prema svjedočenjima, samo u jednoj godini je umrlo 260 zatvorenika. O uzrocima smrti se nije vodila nikakva evidencija, ali je činjenica da je bilo i mnogo onih koji su, ne mogavši da izdrže torturu, sami sebi oduzimali život.
"Sve što je povezano sa Jugoslavijom ima dragocjenu patinu i očekivano je da sve bivše jugoslovenske republike pokušavaju da se okoriste podsjećanjem na nju, pa makar to bilo i uz pomoć zatvora; i, eventualna, turistička valorizacija bivšeg zatvora na Golom otoku ne bi bila prva takve vrste", kaže generalni konzul SFRJ u Crnoj Gori Marko Perković.
"Hrvatska je to već uradila sa dijelom zatvora u Lepoglavi, a ono što je sa aspekta Jugoslavije i Golog otoka kao jedne epizode koja nije časna u slavnoj jugoslovenskoj istoriji ali je, očigledno, bila nužna, govori o tome koliko su ljudi i dalje emotivno vezani."
Golootočke žrtve u Crnoj Gori do danas nijesu dobile punu rehabilitaciju. Skupština Crne Gore je '92. godine usvojila Deklaraciju kojom se osuđuje svaka zloupotreba vlasti i suspendovanje slobode političkog izražavanja, osobito svirep, ponižavajući i nehuman tretman kojim su od strane vlasti i pojedinaca u prošlosti podvrgavani politički neistomišljenici, ali predsjednik UBNOR-a Nikšića Slobodan Mirjačić smatra da to nije dovoljno, pa je njegovo udruženje nedavno pozvalo državne organe da zakonom rehabilituju žrtve Golog otoka, na kome je, kako su rekli, bez krivice robijao znatan broj uglednih revolucionara i gradjana Crne Gore.
Mirjačić za naš program komenariše odnos crnogorske države i društva prema ovom dijelu istorije i njenim akterima.
"Mislim da je to više problem tog udruženja Goli otok koje se bavilo nekim aktivnostima, stalno su formirali neke trgove, ulice i tako da se jednostavno ne čuju. Trebalo bi uraditi nešto da se konačno donese ta odluka. Svojom inicijativom sam pokušao da se neki od tih ljudi, bar posthumno rehabilituju", smatra Mirjačić.
Interesovanje za Goli otok, nakon što je najavljena njegova prodaja na jesen, izazvalo je veliko interesovanje, a jedno pismo o namjerama je stiglo i iz Srbije. Iako su u prvi mah objavljene informacije da i u Crnoj Gori ima zainteresovanih, naknadno je utvrđeno da to ipak nije tačno.
Posle predloga bivših logoraša i članova Udruženja koje okuplja ljude zainteresovane za ljudska prava, Hrvatska je privremeno obustavila proces prodaje, pa će se najesen svi zainteresovani naći u Zagrebu i predložiti svoja rešenja.
Predsjednik UBNOR-a Nikšića Slobodan Mirjačić smatra da bi Hrvatska trebalo da organizuje šire konsultacije.
"Ja sam nedavno učestvovao na Forumu antifašista jadransko-jonske regije. Mislim da bi bilo dobro da se o tom pitanju raspravlja i na takvom nekom sličnom forumu, gdje se sreću borci iz svih krajeva. Mislim da je trebalo da se konsultuju sve države odakle je bilo ljudi koji su stradali na Golom otoku."
Marko Perković iz NVO Generalni konzulat SFRJ smatra da to nije realno.
"Ni za druge stvari koje su od životnog interesa nije postojala volja za dogovorom jugoslovenskih republika što je i završilo krvavim raspletom jugoslovenske drame tako da bi bilo iluzorno očekivati da se u vezi sa takvim pitanjem koja se teritorijalno doživljava traži saglasnost od bilo koga", zaključuje naš sagovornik.