Dok je ovog ljeta Crna Gora skoro pa bukvalno bila ognjena zemlja, bez kapi kiše, u kojoj su požari buktili gotovo na svakom dijelu njene teritorije, svi pogledi bili su okrenuti vatrogascima. Fotoaparati i kamere zabiježili su gotovo nadrealne scene njihove borbe sa vatrom i dimom i trenutke kratkog predaha nakon brojnih neprospavanih noći. O njima se govori kao o herojima, profesionalcima posvećenim svom poslu ali i o ljudima puna srca a praznog džepa.
Prodorne sirene konvoja crvenih vozila sa brojnom vatrogasnom ekipom koja grabi ka lokaciji gdje je izbila vatra, zvuk je na koji su se građani Crne Gore ovog ljeta svikli više nego ikada.
Svakodnevno su bili svjedoci podviga ljudi u tamnoplavim unifomama u borbi sa plamenom stihijom koja se danima širila Lušticom na primorju, brdima oko Podgorice ili padinama Lovćena.
Upravo požari u okolini crnogorske prijestonice najduže su trajali i tek jučerašnji pljusak stavio je tačku na rvanje sa vatrom u koje su bili uključeni broni vatrogasci iz čitave zemlje, pripadnici vojske, mještani, dobrovoljci.
Na svojoj koži to je posebno iskusio Predrag Moštrokol, komandir cetinjske službe zaštite i spasavanja, koji je pao od umora i zbog toga završio u bolnici.
Čak ni tada, kako ističe on u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE), nije razmišljao o težini posla kojim se bavi.
"Jedino što mi je prolazilo kroz glavu bilo je to da su moji ljudi na terenu a da nijesam među njima. Znajući koji teret oni nose i sa kakvim se problemima srijeću. Imao sam slučaj da su mi tri vatrogasca za minut bili okruženi vatrom sa svih strana. Bili su u obruču. Svi vatrogasci Crne Gore bili su kao jedna kuća, kao da su svi bili u jednoj jedinici", kaže Moštrokol.
Novinarka TV Vijesti Danijela Lasica bila je rame uz rame sa vatrogascima na području Cetinja i svjedočila njihovom žilavom otporu vatrenom stihiji. Nakon svega, sumirajući utiske, prisjetila se šta su vatrogasci hrvatske Makarske ovog ljeta napisali na svom internet statusu.
"Naše utakmice se ne završavaju zlatnim medaljama niti peharima, niti ih mi tražimo. Želimo samo malo poštovanja prema nama, našim kolegama i našoj profesiji. I onda sam se zapitala – da li mi u Crnoj Gori poštujemo vatrogasce? Ako dozvoljavamo recimo da nam padaju od umora jer su prinuđeni da danima brane naša imanja, naše kuće, naše živote. Ako ih vrlo često pustimo da rade u pamučnim majicama i starim cipelama, bez zaštitnih šljemova i maski. A sve to za platu od 400 eura. Ili, da li ih poštujemo ako čujemo komentare nakon ovih da su oni heroji, one druge koji kažu: 'Ajde bogati, rade tu dva mjeseca ljeti a onda odmaraju čitavu godinu' ", navodi Lasica.
Zarade oko 550 vatrogasaca u Crnoj Gori iznose od 260 eura do 440 eura. No ni tolike nijesu redovne, pa u pojedinim opštinama, naročito na sjeveru zemlje, kasne i po pola godina. Stoga je Vlada ove godine prvi put odlučila da svakog vatrogasca na terenu zbog kako su naveli izuzetno profesionalnog odnosa nagradi po 400 eura. A da im nijesu potrebni hvalospjevovi, niti medijsko dizanje spomenika njihovoj kuraži, već realno vrednovanje truda i adekvatna plata, ističe predsjednik strukovnog sindikata vatrogasaca pri Uniji slobodnih sindikata Predrag Milikić koja se, kako naglašava, punih deset godina bori za njihova prava i pravedan status.
"Do sada nas nijesu prepoznavali, a na svu sreću nas je ovoga puta vlada prepoznala. Ali to se ne može nagraditi jednokratnom pomoći. Jednokratno nam ne znači ništa. Nama znači da zauzmemo ono mjesto koje nam pripada u ovoj državi. Mi smo jedini ljudi i jedina služba odakle svi bježe. Ne postoji ni vojska, ni policija ni hitna pomoć, niko ko ulazi đe mi ulazimo a odakle svi bježe. Sami znate šta se desilo u Americi, koliko je vatrogasaca koji su ušli da gase vatru u onoj zgradi tu ostalo. Tako i mi ulazimo. Ne znamo ni da li tu ima recimo plinske boce ili nema. Svaki naš ulazak je rizičan", kaže Milikić.
Koliko je značajno da vatrogasac dobije ono zahvalno mjesto u društvu koje mu pripada, najbolje je pokazao drugi čovjek Sjedinjenih Američkih Država Majk Pens, koji je u svom gustom rasporedu nedavne kratke posjete Crnoj Gori, našao vrijeme da se sastane i fotografiše sa komandirom Službe zaštite i spasavanja Glavnog grada Andrijom Čađenovićem.
Da li je društvo u Crnoj Gori dovoljno informisano o radu vatrogasaca, koji ne gase samo požare, pita se novinarka Lasica.
"Da su oni ti koji prvi dođu na mjesto saobraćajne nesreće a znamo koliko ih ima u Crnoj Gori, da svaki od njih u glavi nosi slike poginulih i povrijeđenih u tim udesima. A opet, sa druge strane, zovemo ih i da nam očiste snijeg sa krova, skinu mačku sa obližnjeg drveta ili okite grad za neki praznik. Zato mislim da bi adekvatan odgovor, ako želimo da ih poštujemo i stvarno vrednujemo onako kao treba, jeste da ih platimo koliko zaslužuju i damo uslove za rad kakvi su im potrebni. Medalje ostavimo za neke druge heroje", ističe Danijela Lasica.
Na kraju, vratimo se junaku sa početka teksta, Predragu Moštrokolu, čije su želje posve jednostavne.
"Da se cijeni ovaj rad. Da ljudi poštuju vatrogasce. Da ljudi priznaju to naše zalaganje. Čini mi se da se svima koji su imali na svojoj teritoriji požare probudila svijest da mi izlažemo svoj život da bi spasili nečiji drugi život, nečije dobro. Jer drugi bježe od vatre a mi idemo ka njoj", zaključuje komandir Moštrokol.
Facebook Forum