Porodica Halilović iz sela Bajramovići kod Srebrenice - otac Emin, majka Muška i njihova djeca - primjer je kako se od vlastitog rada može solidno živjeti. Počeli su sa tri ovce, a sada ih u svojim štalama imaju stotinjak. Istina, dobili sui podsticaj za održivi povratak, ali su svaku donaciju upotrijebili na najbolji način.
Otkako su se vratili u Bajramoviće, Halilovići su stalno napredovali. Muška Halilović napominje da se imetak stiče vlastitim radom.
„Ja sama sebi sve rasporedim. Rad, rad. U mene svi rade. I moja djeca, i pastorci, svi. Imam dva pastorka. U mene, znači, svi rade. Niko nema da leži!", kaže Muška Halilović.
Dok su mnogi zloupotrijebili donacije, Emin se hvali onim što su dobili i iskoristili na najbolji način.
„Dobio si kuću, dobio si poslije motokultivator, neku kravu su nam dali, uglavnom, nešto osnovno. I ne možemo reći da nismo dobili, kad jesmo dobili", iskren je Emin.
Imaju Halilovići posla po cijeli dan na svom imanju, ali bave se i drugim biznisom. Zarađuju na svom imanju, ali, novac 'nalaze' i sakupljanjem šumskih plodova i ljekovitog bilja po okolnim šumama i livadama, dodaje Mirela.
„Može se zaraditi. Ko hoće da radi, može da zaradi. Mi, kad gljive rode, predamo jednu turu – sedam, osam vreća, dobijemo 200, 300 maraka od jedne ture. Pretprošle godine smo uzeli 1.500 samo za vrganj i crnu trubu. Znači, ko hoće da radi, može zaraditi, samo da se ne bira pos'o. Mi imamo iz Hadžića firmu 'Boletus'. Čovjek dođe na kućnu adresu, pokupi nam sve, plati. Ako je roba kvalitetna, plati i više nego što treba. On nas redovno zove, svakih deset dana dolazi po turu. Sve što skupimo, on odvuče", kaže Mirela Halilović jedno od njihove djece.
Rada se ne treba bojati, poručuje Mirela.
„Ima se šta raditi. Jedino što se ne isplati – ne isplati se sjediti i pričati da se nema posla, da se ne može raditi i zaraditi", ističe ona.
Osim što privrjeđuje na svom imanju, majka Muška radi i za dnevnice kod drugih.
„Ja idem na dnevnicu, imam dvije starije žene. I više, ako me neko zovne. A sad su redovne ove dvije. Njima posijem i luk, krompir, poslije i okopam. Moja je dnevnica 30 maraka, ako se kome sviđa, ja ću doći da radim. Ako se ne sviđa... ali pos'o ne biram, znači, šta mi gazda odredi, ja radim, i to preko svega ovoga posla.“
Stekli su Halilovići imetak i novcem od vlastitog rada napravili novu kuću i školovali se. Rad i samo rad, recept je za uspjeh, kaže Muška.
„Od svoje tri ovce – sada imam devedeset u štali, i štalu fino i lijepo napravljenu, uz pomoć CARE organizacije. Oni su meni još više pomogli da napravim objekat u kojem mogu da držim sada sto ovaca. Ja nemam ništa da se brinem. A svaki put kad pustim svoje ovce, ja usput donesem i vreću žare ili vreću dobričice ili glogovog trna, nešto skupim, donesem. I lijepo se živi. Imam kravu, imam junicu. Nešto sam dobila, ali koliko sam dobila, više sam se borila. To može zaključiti ona osoba kojoj ovo sve ispričam. Nije mi niko mogao dati ni platiti ni napravljenu kuću ni napravljene dvije štale – već radom i trudom. Sve smo mi radili.“
Mogli su Halilovići da odu daleko, ali najbolje im je u Bajramovićima, ističe Muška.
„Neka nikoga ne bude strah da se vrati na svoje, bez plate. Kupila sam u Živinicama plac, napravila sam kuću sa dva sprata, iškolovala sam svoju djecu. Imali smo šanse da idemo, zvao nas je brat u Švajcarsku. Emin je to odbio. Pa su nas zvali u Australiju. Emin je to sve fino izodbijao, hoće u Bajramoviće. Mi smo se vratili i kad sam se vratila u Bajramoviće vidjela sam da na koju god se stranu okrenem, da nema nigdje vrata i da mi nisu ruke zavezane", zaključuje ova vrijedna žena.
