U partitokratskom, društvu kao što je crnogorsko, sve manje se čuje glas slobodnih pojedinca, intelektualaca od ugleda, čija je riječ bila iznimno važna jer je beskompromisno bila na liniji javnog, opšteg, a ne partijskog i ličnog interesa. Istinska intelektualna elita odavno se svela na imena koja se mogu izbrojati na prste jedne ruke, dok su ostali „javni mislioci“ svoj status brzo promijenili raznim vrstama uhljebljenja, koje je obično značilo političko svrstavanje i duvanje u partijske trube. Jedan od onih koji je već duže zaćutao, a na čije smo političke analize navikli, je profesor Svetozar Jovićević.
RSE: Javnost je uočila da ste se već duže povukli sa medijske scene. Neko bi našao razmijevanje za Vašu odluku nakon toliko dugog javnog angažmana, a neko bi Vam možda prebacio na malodušnosti. Šta je Vaš odgovor?
Jovićević: Najlakše bi mi bilo odgovoriti da su godine učinile svoje, da sam preokupiran zdravstvenim problemima, ali to bi bila neistina. Riječ je o ličnom revoltu, koji se kupio da ne kažem više godina ali svakako više mjeseci. Jedno totalno razočaranje u ljude, u politiku, u ukupnu situaciju u kojoj se nalazimo i osjećanje nemoći da svojim iskrenim pristupom išta promijenim.
RSE: Da li to znači da ste duboko rezignirani i situacijom u kojoj se nalazi Crna Gora i pravcem kojim se dalje kreće?
Jovićević: Apsolutno jesam. Ali da budem precizan - odlučujuća kap koja je prevršila mjeru, bili su lokalni izbori u Podgorici. Onoliko laži, onoliko prekretništva, neiskrenosti, lutanja, podvaljivanja... Kad to vidite, onda se pitate, čemu uopšte moj angažman? Šta ja mogu da tu uradim? Onda jednostavno povučete potez i kažete – Dosta je više! Ja ne mogu plivati u ovoj žabokrečini, u ovoj močvari u kojoj ima svega sem morala i ljudskosti.
RSE: Onda se sigurno i običan pojedinac pita ima li nade, kad Vi tako govorite i direktno ili indirektno obeshrabrujete one koji su vjerovali u nekakav prosperitet društva u kome živimo.
Jovićević: To jeste nešto što me povremeno muči, što sam možda svojom apstinencijom razočarao neke ljude ili neke mladje koji bi morali biti i agilniji i agresivniji, a koji gube nadu kao što sam je ja izgubio. Ali to mladi ljudi ne smiju da urade.
RSE: Kako istovremeno gledate i imate li razumijevanja za one koji su ipak prihvatili oficijelne ili neoficijelne sinekure i koji su stali u odbranu ove ili one političke opcije. Šta to zapravo govori? Da li je intelektualna elita kod nas više bila ona pseudo, lažna, a manje istinska, nepotkupljiva?
Jovićević: Imam poznanike i prijatelje koji su iskreno vezani za Crnu Goru i njenu državnost. Ali nijesu više nego što sam ja to bio, odnosno mnogi od nas. Ali ne mogu da shvatim mnoge od njih, koji su u intelektualnim krugovima, koji su u nekakvim nevladinim a danas vladinim organizacijama, koji prihvataju aranžmane, koji brane vlast, koji se silno ljute i mrgode na mene kad god kritikujem vlast, jer po njima ja tako ugrožavam državu. A ja mislim da ja tim kritičkim stavovima branim tu državu. Ali koju? Da li ovu sa ovoliko lopovluka, ovoliko nemorala, laži? Bolje da dalje ne govorim jer bi iz mene izašlo suviše gnjeva, upravo na tu intelektualnu kvazi elitu.
RSE: Imate li lakonski poruku za javnost, ako uslovno uzmemo da je ovaj Vaš intervju u izvjesnom smislu opraštanje od javne scene i Vašeg javnog djelovanja kakav je dosada bio? Možete li sažeti neku poruku upućenu njima?
Jovićević: Mora se činiti sve, naravno u okvirima onoga što je demokratija, u okviru onoga što je interes ove države, da dodje do promjene vlasti. Ne znam da li će ta nova vlast biti odmah dobra, hoće li biti mnogo bolja od postojeće, ali ta promjena vlasti je jedino što ovoj državi može da donese opstanak.
