Pomoćnici u nastavi pomažu djeci s poteškoćama u hrvatskim školama i vrtićima da savladaju redovne programe. Iako ih ima gotovo 10.000, njihov status nije sustavno riješen, a primanja često ovise o dobroj volji lokalnih vlasti i iznimno su niska.
Suzana Rešetar predsjednica je udruge obitelji djece sa teškoćama u razvoju i osoba sa invaliditetom "Sjena". Njen sin, 13-godišnji Ivano dijete je sa višestrukim poteškoćama, od kojih dominira autizam.
Sada će krenuti u sedmi razred osnovne škole, ide u redovnu školu, ali po primjerenom obliku školovanja - prilagođenom sadržaju uz pomoćnika u nastavi.
Do sada ih je promijenio šest, a iskustva su različita – od pomoćnika koji nisu znali dovoljno o djetetovoj dijagnozi, do onih koji su bili empatični i željeli raditi, ali je izostala podrška.
"To je podrška stručne službe, odnosno stručnog tima kao nekog koordinatora pomagačima u nastavi koja izostaje – pa ja bih rekla – u 90 posto osnovnih škola. Tu se naravno nadovezuje i samo nastavničko osoblje koje i kada želi nešto raditi također nema tu podršku, i mi se onda vrtimo u začaranom krugu", kaže Suzana Rešetar za Radio Slobodna Europa (RSE) .
Po njenoj ocjeni, resorno Ministarstvo znanosti i obrazovanja i jedinice lokalne samouprave kao osnivači škola "ne rade dovoljno niti na pitanju inkluzije i integracije djece sa poteškoćama u razvoju, tako ni na pitanju omogućavanja 'razumne podrške' takvim učenicima".
Posljednja pomoćnica radi s Ivanom već drugu godinu. "Radimo improvizirajući", kaže naša sugovornica.
"Ona sluša djete, pita mene, ja joj dajem naputke, dogovaramo se s profesorima koji shvaćaju problematiku i žele Ivanu maksimalno omogućiti to inkluzivno školovanje, i mi nekako u tome napredujemo. Ono što me najviše smeta što ti pomoćnici krajem školske godine ostaju bez svojih ugovora o radu, pa svake školske godine imamo isti problem – da ti strepiš i sjediš na iglama hoće li se tebi taj pomoćnik vratiti sa tvojim djetetom u školske klupe, ili će doći netko drugi, što je iznimno teško i što nije dobro za djecu s teškoćama u razvoju", opisuje Ivanova i svoja iskustva Suzana Rešetar.
Zašto su plaće niske?
A to je samo jedan od problema sa pomoćnicima u nastavi. Za putne troškove dobivaju dvostruko manje nego nastavnici, školske izlete sa djecom moraju plaćati sami, ne dobivaju dar za djecu i božićnicu, a u državi u kojoj je prosječna plaća dosegla tisuću eura mjesečno njihove plaće su niske.
Predsjednica Udruge pomoćnika u nastavi pun.hr Iva Tadić kaže za RSE kako visina plaće ovisi u broju sati koliko djetetu odobri Ministarstvo znanosti i obrazovanja i visini satnice i dobroj volji lokalnih vlasti.
"U određenim jedinicama lokalne samouprave je posao pomoćnika u nastavi priznat, pa su samoinicijativno dignuli cijenu sata na 30 ili 35 kuna (4 do 4,5 eura). Pa tako u gradu Križevcima vi za 20 ili 21 školski sat koliko djete ima pravo na pomoćnika u nastavi po rješenju Ministarstva dobijete mjesečno 1.500 – 1.600 kuna (200 – 215 eura), jer je tamo cijena sata 19 kuna (2,5 eura), negdje gdje je cijena po satu 25 kuna (3,5 eura) dobijete 2.100 do 2.200 kuna (215 do 300 eura), a u gradu Zagrebu sa satnicom od 30 kuna (4 eura) dobijete za 20 ili 21 sat 2.600 kuna (350 eura), što je relativno okej cijena", nabraja Suzana Rešetar.
Visoke satnice u Zagrebu su i rezultat činjenice da u Zagrebu već drugu godinu kronično nedostaje pomoćnika u nastavi.
U travnju su prosvjedovali pred Vladom, u dva navrata obraćali su se Ministarstvu da pomogne u rješavanju njihovih problema, ali ostali su bez odgovora. Podjednako tako, bez odgovora je ostao i upit RSE Ministarstvu na tu temu.
Zašto nema cjelovitog rješenja?
Iva Tadić pretpostavlja da je razlog što država ne donosi neko cjelovito rješenje u tome što se unazad 15 godina pomoćnike u nastavi sa 85 posto sredstava financira iz nepovratnih europskih sredstava, a država bi onda trebala nekako raspodijeliti odgovornost između središnje države i lokalne samouprave, pa se to želi izbjeći.
"Sada preostalih 15 posto sredstava moraju osigurati jedinice lokalne samouprave. Dio pomoćnika je isključivo na sredstvima lokalne samouprave, i dio pomoćnika dolazi iz udruga koje se financiraju od igara za sreću. Tako da ja uvijek kažem da treba poručiti građanima Republike Hrvatske da što više igraju lutrijske igre – loto, bingo i ostalo, da se skupi što više novca za te udruge", napola u šali kaže Iva Tadić.
U Hrvatskoj postoje i osobni asistenti, koje Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike i i socijalne skrbi dodjeljuje osobama s dodatnim potrebama starijim od 18 godina.
U proceduri je posebni zakon o njima, koji će im za osmosatni radni dan garantirati mjesečnu plaću od najmanje 4.000 kuna (535 eura). Međutim, nema koordinacije ni nadoupunjavanja između ova dva sustava.
"Naša djeca idu već u predškolsko obrazovanje, gdje im također treba svojevrsna podrška i pomoć. Ja mislim - kada bi postojalo volje i načina - da bi ta osoba mogla ući sa djetetom sa poteškoćama u inkluzivni život u toj ranoj predškolskoj dobi, nastaviti s njim kroz sustav obrazovanja i potom nastaviti i dalje s njim – ne više djetetom, već odraslom osobom. Tako bi se i pomoćnike u nastavi moglo zaposliti na puno radno vijeme, a ne da 'kapaju' na 3-4 sata", razmišlja naglas Suzana Rešetar.
Izazovi tijekom ljeta
Time bi se moglo "pokriti" i sportske aktivnosti djece, a pogotovo ljetne praznike, koji su roditeljima djece sa teškoćama izuzetan problem.
"Mi nemamo kamo sa svojom djecom, jer nitko nema dva mjeseca godišnjeg odmora. A to su djeca koja ne mogu samostalno funkcionirati, koja ne mogu samostalno ostati doma. Ti nemaš njih kamo staviti. Možeš ih voditi preko ljeta sa sobom na posao ili izmišljati razna bolovanja", kaže Suzana Rešetar.
"Mene država tjera da dam otkaz i da budem socijalni slučaj, ili da se počnem svađati i izborim se za status roditelja staratelja, što nikako ne želim. Ne želim nikakve socijalne naknade, nego želim raditi i biti društveno korisna, ali te država zatvara u kuću, jer doslovce nemaš kuda s tim djetetom", zaključuje ova sugovornica.
Rad pomoćnika u nastavi i stručnih komunikacijskih posrednika reguliran je posebnim Pravilnikom što ga je donijelo resorno Ministarstvo.
Kako se navodi na mrežnim stranicama Ministarstva "osiguravanje potpore pomoćnika u nastavi i stručnoga komunikacijskog posrednika predstavlja jedan od oblika razumne prilagodbe u skladu s individualnim potrebama učenika s teškoćama u razvoju".
Cilje je, što se i precizira, da se omogući njihovo sudjelovanje u odgojno-obrazovnome procesu na ravnopravnoj osnovi s drugim učenicima i time spriječila njihova diskriminacija na osnovi invaliditeta.
