Kako je saopšteno, ova odluka je donijeta je kako bi se Haški tribunal potakao da što ekspeditivnije okonča svoj rad. Usvojenom Rezolucijom je produžen mandat za 11 stalnih sudija, te nekoliko pomoćnih, kaže za naš program portparol Haškog suda Nerma Jelačić:

„Važno je u ovom momentu naglasiti da se produženje odnosi i na stalne sudije pretresnih vijeća, ali i na sudije koje se imenuju od strane Savjeta bezbjednosti da služe u pojedinačnim predmetima. Njihovi mandati su produženi do 31. decembra 2010. godine, ili do okončanja predmeta za koji su imenovani ukoliko do toga dođe prije navedenog roka. I mandati ostalih sudija, onih koji služe na žalbenom vijeću, već su produženi do 2010. godine.“

Jelačić ističe kako Tribunal očekuje i dalju podršku Savjeta bezbjednosti kako bi uspješno završio svoj rad i završio sva suđenja koja su toku:

“Pred Međunarodnim sudom trenutno imamo osam suđenja koja se vode protiv 20 i nekoliko optuženih pred pretresnim vijećima, znači u prvoj instanci u Tribunalu. I, naravno, i dalje očekujemo podršku Savjeta bezbjednosti, kao i svih članica UN-a koje su obavezne da surađuju sa Međunarodnim tribunalom da što prije dođemo do te situacije da se i preostala dvojica bjegunaca nađu pred Međunarodnim tribunalom, a to su Ratko Mladić i Goran Hadžić. Predsjednik Tribunala je u svom posljednjem izvještaju Savjetu bezbjednosti predao i novi nacrt plana rada Tribunala kojim se nagovješatava da će većina predmeta u prvoj instanci da traje do 2011. godine, a oni u žalbenoj instanci, dakle u drugostepenom vijeću, će trajati čak i do 2013. godine.“

Predsjednik Tribunala Patrick Robinson početkom juna ove godine obratio se Savjetu bezbjednosti UN naglašavajući da je produženje mandata sudija neophodno da bi Tribunal okončao svoj rad.

Kacinu priznanje zbog Rezolucije o Srebrenici

Autor: Dženana Halimović

Ovogodišnji dobitnici priznanja „Srebrenica 1995.“ i „Potočarska povelja“ su ljudi zaslužni za širenje istine o Srebrenici i istinski prijatelji BiH. Najviše priznanje dodijeljeno je Jelku Kacinu zbog njegovog doprinosa da se u Evropskom parlamentu izglasa Rezolucija o Srebrenici. Dokument kojim su pozvane države članice Evropske unije i zapadnog Balkana da obilježe 11. juli kao dan sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici usvojen je 15. januara ove godine. Obrazlažući prijedlog rezolucije, Kacin je, između ostalog, rekao da “Rezolucija nije namijenjena prošlosti iako govori o mrtvima. Ona je namijenjena živima i njihovoj boljoj budućnosti”. Za Program pred licem pravde govori Jelko Kacin, poslanik iz R Slovenije u Evropskom parlamentu.

RSE: Gospodine Kacin, u znak zahvalnosti porodice žrtava su odlučile da vi i potpredsjednica Evropskog parlamenta budete laureati nagrade „Srebrenica 1995.“ zbog prijateljstva prema Bosni i Hercegovini pokazanom iniciranjem i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici pred Evropskim parlamentom. Šta je vas nagnalo za dugogodišnje zalaganje za Srebrenicu?

Kacin: Pomirenja na zapadnom Balkanu nije moguće postići bez pomoći izvana jer tu su emocije toliko razrovane ili duboko ukopane da jednostavno nema pomaka. Epicentar svega onoga što se dešavalo i što je kulminiralo je, zapravo, Srebrenica. Zato sam u ovim posjetama Srebrenici jednostavno došao do zaključka da neko drugi izvana prvo napravi nešto, pa smo se organizirali na način da to ide kroz Evropski parlament - i zato sam jednom prošle godine doveo sa sobom potpredsjednicu Parlamenta iz Velike Britanije jer sam procijenio da bi bilo dobro da inicijativa bude poduprta ne samo od moje strane nego da iza stoji još neko od starih članica, što je moguće više i hijerarhiji Evropskog parlamenta. Zato sam odlučio da dođemo nas dvoje i da oboje, u paketu, uložimo prijedlog te rezolucije, oko koje smo se zatim složili u svim političkim grupama i na kraju je usvojili. Minimalan broj onih koji su glasali protiv je najbolji znak koliko smo napredovali u našoj zajedničkoj svijesti o tome da zapadnom Balkanu treba pomoći. Ali ono što sada mora slediti su slične odluke u parlamentima država zapadnog Balkana.

RSE: Jedan ste od rijetkih evropskih političara koji na Srebrenicu gleda u kontekstu budućnosti. Koliko je Srebrenica izgubila zbog drugačijeg stava i sinonima vječitog grada stradalnika?

Kacin: Srebrenica je ogromno izugubila prije toga, ali nažalost stvari su još uvijek u velikoj mjeri blokirane. Nažalost, do sada se još nije desilo da bi predstavnici svih entiteta bili prisutni istovremeno na svečanostima u Potočarima. Ja se nadam da će to skoro biti moguće i da neće doći do situacije kakva je bila prošle godine kada su na dan svečanosti dolazili prije svega Bošnjaci, dok su Srbi na čelu sa najvišim predstavnikom u istoj Srebrenici imali skup dan iza toga. Ja mislim da to treba privesti kraju.

RSE: Koliko je pitanje Srebrenice, prema vašem stavu, danas pitanje političkih poena, a koliko pitanje pravde i odnosa prema količini stradanja i zločina koji se dogodio na tom području?

Kacin: Problem je uvijek u glavi. Ako neko misli da se radi o političkim poenima, onda je na krivom putu. Tu se radi o moralu, o elementarnom civilizacionom odnosu prema mrtvima i prema njihovim najbližim rođacima. Jednostavno treba to privesti kraju. Od Srebrenice je već prošlo 14 godina i valjda je došlo vrijeme da se prema tome svi, ili barem u ogromnoj većini, u BiH počinju ponašati kao što se to od njih i očekuje. To bi bilo pomirenje, to bi bio preloman trenutak koji bi omogućio da se o budućnosti počinje razmišljati razumski, a ne emotivno.

RSE: Koliko se, prema onome što ste do sada vidjeli, u BiH vodi računa o žrtvama genocida s obzirom da su prisutne manipulacije različite prirode uključujući i političku? Koliko je to opasno po same činjenice koje mogu imati široki odjek i u Evropi?

Kacin: Iako Rezolucija govori o mrtvima, nije namijenjena mrtvima nego je namijenjena živima, generacijama koje dolaze, koje žive tamo. Prije svega je namijenjena ljudima u BiH, ali je namijenjena i ljudima na cijelom zapadnom Balkanu - jer sve dok bude velikih mrlja u istorijskom pamćenju, sve dok Srebrenica ne bude ugrađena u program elementarnog, srednjeg i visokog školovanja u tom regionu, o Srebrenici se neće dovoljno znati, neće se znati ni o uzrocima ni o posljedicama. Srećom prilika, EU je sada uporna i ustraje u konkretnim primjerima država zapadnog Balkana da ispune sve svoje obaveze prema Haškom tribunalu. Mi smo u Evropskom parlamentu donijeli odluku u kojoj zahtijevamo da se mandat Tribunala u Hagu produži još za dvije godine, ali sad treba to procesuirati i u Vijeću sigurnosti gdje Ruska Federacija prijeti vetom - i tu još nismo našli konačno rješenje.

RSE: Smatrate li da bi Haški tribunal trebao svoj arhivski materijal dostaviti BiH i prihvatate li tezu da on treba biti smještena popola u oba entiteta, odnosno u Sarajevu i Banjoj Luci?

Kacin: Ako se to bude dijelilo, onda će uvijek postojati velika opasnost da se arhivi upotrijebe za političke potrebe, što ne bi bilo dobro. Za mene postoji samo jedna država – BiH. Ona ima glavni grad Sarajevo i tamo je prostor za Arhiv BiH gdje treba čuvati i sve arhive, odnosno dokumente u vezi sa zločinima iz perioda balkanskih ratova na zapadnom Balkanu.

"Naši strahovi su bili različiti"

Autor: Miloš Teodorović

Nevladina organizacija “Žene u crnom” iz Beograda pruža podršku u svim aktivnostima koje pokreću i provode organizacije žena i majki Srebrenice. Između ostalog, s njima su u protestima koje organizuju svakog 11. jula u Potočarima. Gost programa Pred licem pravde je Staša Zajević, predsjednica organizacije „Žene u crnom“.

RSE: Kakva su vaša iskustva za sve ove godine? Vi ste, zapravo, bili skoro jedini koji ste išli iz Srbije svake godine kako bi se solidarisali sa žrtvama. Kakvo je vama to iskustvo donelo?

Zajević: Ja moram da kažem da je naš čin obraćanja žrtvama zločina počinjenog u naše ime odlaskom, u ovom slučaju, u Srebrenicu na komemoraciju godišnjica genocida bio jako pozitivan zato što je iz Srbije više stotina aktivistkinja i aktivista, ne samo iz mreže „Žena u crnom“, odlazilo zajedno sa nama i stvaralo odnose poverenja, solidarnosti, podrške i priznavanja zločina počinjenog u naše ime. I mi smo stvorile jako, jako bliske prijateljske odnose sa ženama iz Srebrenice i uopšte sa zajednicom žrtava u BiH, ali mnogo šire.

RSE: Koliko je ljudima, žrtvama preživelim iz Srebrenice značilo vaše prisustvo u Srebrenici svake godine, odnosno u Potočarima, i koliko je to za njih bilo bitno?

Naši strahovi su bili različiti jer dolazimo iz sasvim različitih zajednica. Mi dolazimo iz zajednica u čije je ime počinjen zločin , oni iz zajednica nad kojima je počinjen taj zločin. Dakle, stvarali su se jedno oslobađanje od straha i direktana komunikacija.

Zajević: Izuzetno važno zato što je izuzetno vidljiv čin građanske odgovornosti i preko te naše prakse empatije i saosećanja sa žrtvama genocida pokazalo se da su dobrosusedski odnosi putem ovakvog alternativnog vida pravde jako, jako važni. Zapravo, mi smo jedne druge podsticale u onome što se zove stvaranje drugačijeg vida bezbednosti, neke demilitarizovane bezbednosti, bez uzajamnog straha jedni od drugih. Naši strahovi su bili različiti jer dolazimo iz sasvim različitih zajednica. Mi dolazimo iz zajednica u čije je ime počinjen zločin , oni iz zajednica nad kojima je počinjen taj zločin. Dakle, stvarali su se jedno oslobađanje od straha i direktana komunikacija. Ja mislim da mi, zapravo, radimo ono što bi država u kojoj živimo morala da radi. Mi smo videli da na osnovu te jednostavne, skromne, građanske akcije i tih jednostavnih činova solidarnosti može da se pravi jedna važna politika pravednog mira na Balkanu. Onda je taj naš odnos prerastao u mnoštvo drugih oblika odnosa. Mi, takođe, idemo na brojna druga mesta zločina u BiH, i na drugima mestima van BiH, ali najviše u BiH. Videli smo koliko ta kultura empatije jeste vid građanske odgovornosti, koliko je za nas bilo važno da to užasno osećanje i besa i krivice i stida i očajanja zbog toga što znamo šta se desilo, i to javno priznajemo, je važno zajednici žrtava, i koliko je ta kultura empatije i saosećanja stvaranje jedne važne kulture građanske odgovornosti. Ja moram da kažem da ono što bi države morale da rade je zaista politika dobrosusedskih odnosa i politika pravljenja stabilnosti na ovom prostoru, jer mi vidimo na koji način nas primaju su svim sredinama, posebno u BiH, i na koji način nam odaju priznanja za jedan skroman gest građanske i ljudske odgovornosti.

RSE: Šta mislite koliko ste vi uspeli? Vi svake nedelje već duže od decenije pravite kampanje, pravite performanse u Beogradu i drugim gradovima Srbije - koliko su te vaše akcije imale uspeha da objasne građanima Srbije šta se sve događalo u BiH, pre svega u Srebrenici?

Zajević: To je imalo uticaja na više nivoa. Na nivou civilnog društva itekakao je imalo uticaja zato što odlazak u Srebrenicu prvih godina je bio čin koji su radile uglavnom aktivistkinje iz Beograda. Ali odmah, ima već desetak godina, je počelo interesovanje žena stalno da raste i one doživljavaju to kao jedan jako važan čin ne samo aktivističke solidarnosti nego za dobijanje vlastitog dostojanstva i poverenja i odgovornosti i prema sebi - zato što se jedan veoma dubok osećaj stida pretvara u ozbiljan čin građanske odgovornosti - a i prema žrtvama kojima je to upućeno. Dakle, na nivou civilnog društva mislim da je to imalo jako velikog uticaja.

RSE: A ako govorimo na nivou javnog mnjenja i raspoloženja građana?

Zajević: Na nivou javnog mnjenja je to mnogo, mnogo manje, ali je jedna činjenica neosporna - da je ovakvim akcijama, i drugim naravno, genocid u Srebrenici postao paradigma zločina počinjenog u naše ime, nas u Srbiji, i da više niko ne može to da izgovara bez užasno duboke nelagode. I moram da kažem da je to jedan mnogo izraženiji osećaj i stav nego što je to ravnodušnost u slučaju genocida u Srebrenici.

Svjedok: službeni Beograd preko Stanišića naoružavao Srbe u Hrvatskoj

Autor: Goran Jugvirth

Na suđenju bivšim srbijanskim obavještajcima Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, optuženim za logističko pomaganje srpskih snaga van Srbije u počinjenju zločina, svjedočio je bivši dužnosnik SDS-a iz Vukovara Borivoje Savić koji je potvrdio da je službeni Beograd preko optuženog Stanišića naoružavao Srbe u Hrvatskoj 1991. godine.

Svjedok Savić opisao je put oružja koji je omogućio početak rata u Hrvatskoj, te brojne veze između JNA, paramilitarnih Šešeljevih jedinicama i krajinskih Srba. Savić je detaljno opisao političke veze i akcije koje su dovele do prvih sukoba i zapovjedni lanac koji je išao od službenog Beograda i JNA prema krajinskim Srbima. Unutar JNA formiran je Pokret za Jugoslaviju, stranka preko koje je državni vrh želio distribuirati oružje prema Srbima u Hrvatskoj:

„ Časni sude, prvi imenovani predsednik stranke je bio general Mirković. Međutim, stvari su se tolikom brzinom menjale da se ne zna dokle je čiji mandat trajao, šta je ko radio, koju je ulogu imao, koju funkciju, tako da se to može tumačiti kakogod. Taj se pokret nije ni uspostavio. Podeljen je materijal pri vojsci za formiranje stranke, međutim to je sve brzo propalo i otprilike iz toga je kasnije nastao Jul, tako da je to vrlo teško odrediti dokle je ko bio, odakle nastavlja drugi, šta se transformiše iz jednog u drugo - to treba 50 godina suda.“

Kaos u zapovjednom lancu i brojne njegove grane dodatno su utjecale na zbunjenost lokalnih Srba u Hrvatskoj, čiji je i svjedok bio jedan od predstavnika. Od Radmila Bogdanovića iz skupštine lokalnih Srba svjedok je tako prvi put čuo da je donesena odluka da vođa srpske dobrovoljačke garde Željko Ražnatović Arkan postane zapovjednik za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem. Sam Arkan mu je, pak, potvrdio u Beogradu da je optuženi Stanišić gazda za sve. To mu je osobno ispričao 1991. u beogradskom kafiću „Trozubac“:

„Ja njega nisam viđao tamo dugo. Međutim, to je bilo po mom puštanju iz zatvorske bolnice sa Plitvica, a po njegovom dolasku iz Zagreba, tako da je to bilo sveže - i povezani smo tako u nekom kontekstu tih događaja.“

Tijekom unakrsnog ispitivanja obrana nije pokušala osporavati da je hrvatskim Srbima dolazila vojna pomoć i organizacija pobune iz Beograda. Ali osporavala je da je srbijanska Služba državne bezbjednosti, na čijem su čelu bili optuženi, sudjelovala u tome prebacivavši krivnju na JNA i Šešeljeve dobrovoljce. Obrana je pritom, koristeći izjave svjedoka Savića iz 2002., ustvrdila kako su sami lokalni Srbi izabrali Arkana kao zapovjednika nad srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj, a ne optuženi Stanišić. No svjedok Savić je to porekao:

„Ne, to je štamparska greška. Znači 15. je kad sam ja bio u Skupštini, kad nikakva odluka nije donošena - i vreme kad sam ja saznao da je on komandant. Mislim da to i nije odluka koju Skupština donosi, a sa 15. majem nema veze nikakve.“

Na kraju unakrsnog ispitivanja obrana optuženog Simatovića pokušala je diskreditirati svjedoka Savića navodeći kako ga je prema zapisniku iz 1992. godine Vukovarac Emil Čakalić optužio za maltretiranje u zatvoru u Sremskoj Mitrovici 1991. godine nakon pada Vukovara. No, i svjedok i tužiteljstvo osporavali su tu informaciju navodeći demant Čakalića tijekom njegovog haškog svjedočenja na suđenju vukovarskoj trojici oficira optuženih za zločin na Ovčari.

Suđenje se i dalje odvija bez nazočnosti prvooptuženog Stanišića koji se i dalje žali na depresiju, iako su pritvorski liječnici ustvrdili kako je zdravstveno sposoban pratiti suđenje.

* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.