Haški tribunal je odbio zahtjev Radovana Karadžića za odbacivanje optužnice protiv njega, a na osnovu sporazuma koji je on navodno postigao s Richardom Holbrookeom, bivšim američkim specijalnim izaslanikom za Balkan. Prema tom sporazumu, kako tvrdi Karadžić, on se trebao povući iz javnog i političkog života, a u zamjenu ne bi bio procesuiran pred Tribunalom u Haagu.
Karadžić je zahtjev uputio 25. maja ove godine, kada je tražio i održavanje saslušanja na kojem bi svjedoci potvrdili postojanje sporazuma.
Tužilaštvo u Haagu se protivilo prijedlogu, kao i održavanju saslušanja prije nego što se utvrdi da li bi postojanje ovakvog sporazuma moglo imati ikakvog utjecaja na nadležnost Tribunala nad optuženim. Tužilaštvo je isticalo da čak i ako taj sporazum postoji, on ne bi mogao biti zakonski obavezujući za Tribunal.
“Vijeće odbija podnesak optuženog u kojem kaže da će neodržavanje ovog saslušanja biti na štetu historije. Svrha Vijeća nije da služi akademskoj studiji historije. Ukoliko razmatranje zakona ukazuje na potrebu da se čuju dokazi, onda će saslušanje biti održano”, navodi se u odluci Suda.
Nakon svjedočenja Gordana Đurića, Sudsko vijeće odbilo je sporazum o priznanju krivice koji je optuženi potpisao s Tužilaštvom BiH.
Đurić je, sa još nekoliko osoba, optužen za učešće u strijeljanju oko 200 muškaraca koji su u konvoju 21. augusta 1992. godine prebačeni iz Prijedora na Korićanske stijene kod Travnika.
Minka Kreho, predsjedavajuća Sudskog vijeća, pojasnila je da sporazum nije prihvaćen jer optuženi nije priznao krivnju “po svim činjeničnim navodima optužnice”.
Prije nego je sporazum odbijen, Đurić je svjedočio kako se on, nakon što je kolona došla na Korićanske stijene, udaljio od autobusa u kojem su bili muškarci jer je naslutio da će se nešto loše desiti. U optužnici se, pak, navodi da su Đuriću “naredili da se udalji s tog mjesta u pravcu Travnika radi čuvanja straže”. Suđenje Đuriću bit će nastavljeno 10. augusta 2009. godine, zajedno sa ostalim optuženima za zločin na Korićanskim stijenama.
Autor: Selma Boračić
U Sarajevu je nedavno promoviran dokumentarni film ''Neispričane priče'' grupe autora iz osječkog “Nansen Dijalog centra“. Film govori o ljudima koji su rizikovali svoje živote pomažući svojim komšijama drugih etničkih grupa u ratnim vremenima.
Dugogodišnje prijateljstvo dvije hercegovačke porodice stavljeno je na kušnju u ratnim danima. U pokušaju da pobjegne na sigurno područje, porodica Kanlić napušta Livno, i zbog straha da ih plač tromjesečnog djeteta ne otkrije, ostavljaju sina kod porodice Sučić. Kanlići su Srbi, a Sučići Hrvati. Radi sigurnosti svoje porodice, Mislav Sučić odlučio je čuvati dijete u tajnosti:
“Nije smjelo izići iz kruga našeg da se ne bi znalo da je mali ostao jer onda će početi, možda, ucjenjivati – tu je mali, javi se vamo, tamo, prešao si na drugu stranu, oružje si imao, ovo si imao, priče su silne. Prvi put kad je došao Crveni križ Ženeva, došla je policija vojna i pitaju gdje je dijete - mi nismo htjeli reći. Moj pokojni otac bio je živ, kaže nemamo mi nikakavo dijete. Međutim, nakon pola godine došao je UNPROFOR i otišao je mali u razmjenu.“
Za šest mjeseci, koliko je sin Stevana Kanlića bio u porodici Sučić, strah je, kako kaže Mislav, bio stalno prisutan:
“Bilo je nelagodno, nisu smjeli znati dalje, ali okolo je ljudi pretpostavljalo da spavaju kod nas, ali nije bilo svejedno. Šta ja znam, ostavili su kuću, nismo dali da dira iko išta. Bilo je svašta, ali eto.“
Stevan Kanlić nastradao je poslije rata. Međutim, njegovo svjedočenje o komšijskim i prijateljskim odnosima ostalo je zabilježeno filmskom kamerom.
Ovo je isječak njegove izjave iz dokumentarnog filma "Neispričane priče", koji je posvećen svima koji su, rizikujući svoje živote, u najtežim ratnim
vremenima spašavali tuđe:
“Nek vide ljudi šta znači tradicija, prijateljstvo, da se to ne može lako obrisati. Iako ima danas ljudi svakakvih pa kaže ja sam Srbin, on je Hrvat...“
„Ti si pobigo, a ostavio nama dite od dva miseca.“
„Ostavio... Ja ne osporavam nikom da on danas teži prema svome, to je lijepo. Ono što kažu, tuđe poštujem, a svoje mnogo volim. I dan-danas nema toga da svoje ne volim. Đurđevdan koji mi je ponio čukundeda i dan-danas volim i ja ga slavim. I zovem sve prijatelje. Ljudi kod mene dođu, okupimo se, popijemo, pojedemo, popričamo, a dabome tako za uzvrat idem i za hrvatski Božić i na Kurban bajram kod muslimana.“
Slična priča odvijala se i na sarajevskom naselju Grbavica. Taksista Radenko Radan svakodnevno je uz pomoć radioveze spajao razdvojene porodice:
“Bio sam u situaciji da pomognem ljudima i tu sam situaciju maksimalno koristio. Imao sam stanicu i mogao sam da pomognem ljudima jer bilo familija u toku rata koji se nisu čuli sa svojima po pola godine, a Miljacka ih je dijelila - to je vazdušna linija sto, dvjesta metara.“
Dnevno je Radenko spajao i do 50 osoba. Međutim, jednu djevojku, kako kaže, nikada neće zaboraviti:
„Znao sam jednu djevojku koja je bila sama na Grbavici, sticajem okolnosti ostala je. Nakon godinu dana ona se čula sa svojim roditeljima. Kad se čula, ne znam tačno da li sa majkom ili sa sestrom, poslije toga je pala u nesvjest - od radosti kad su se čuli, ispričali se.“
Srđan AntićDokumentarni film "Neispričane priče" objedinio je pet svjedočenja o hrabrim ljudima, među kojima su i Mislav Sučić i Radenko Radan. Producent
filma Srđan Antić:
“To je, ustvari, film koji sadrži pet priča, pet svjedočenja ljudi koji su riskirali svoj život u toku rata na području bivše Jugoslavije, odnosno u BiH i u Hrvatskoj, na način da su pomogli ljudima različite nacije i vjere, odnosno ljudima koji su tada, uslovno rečeno, bili na nekakvoj drugoj, neprijateljskoj strani.“
Svjedočanstva ljudi sakupljana su više od četiri godine. Kako kaže Antić, jedan od najvećih problema sa kojima su se susretali jeste poslijeratna nacionalna podijeljenost društva:
“Mi još uvijek živimo u društvu koje je pod uticajem ratne traume i evidentna je zloupotreba i manipulacija tom traumom. Vrlo lagano je snimiti i dobiti svjedočanstvo gdje ljudi optužuju jedni druge, međutim nalazimo se u apsurdnoj situaciji da toliko godina poslije rata ljudi se boje pričati o svojim, uvjetno rečeno, pozitivnim iskustvima iz perioda rata.“
Nažalost, poslijeratni period donio je razdor u većini porodica. Ljudi se sve više udaljavaju jedni od drugih. Komšijski odnosi su potisnuti, a na prvo mjesto je izbila borba za puko preživljavanje. Međutim, ako smo mogli u najtežim vremenima biti humani, onda nema razloga da se ne prisjetimo i ne upotrijebimo te vrline i danas.
Karadžić je zahtjev uputio 25. maja ove godine, kada je tražio i održavanje saslušanja na kojem bi svjedoci potvrdili postojanje sporazuma.
Vijeće odbija podnesak optuženog u kojem kaže da će neodržavanje ovog saslušanja biti na štetu historije. Svrha Vijeća nije da služi akademskoj studiji historije. Ukoliko razmatranje zakona ukazuje na potrebu da se čuju dokazi, onda će saslušanje biti održano.
Tužilaštvo u Haagu se protivilo prijedlogu, kao i održavanju saslušanja prije nego što se utvrdi da li bi postojanje ovakvog sporazuma moglo imati ikakvog utjecaja na nadležnost Tribunala nad optuženim. Tužilaštvo je isticalo da čak i ako taj sporazum postoji, on ne bi mogao biti zakonski obavezujući za Tribunal.
“Vijeće odbija podnesak optuženog u kojem kaže da će neodržavanje ovog saslušanja biti na štetu historije. Svrha Vijeća nije da služi akademskoj studiji historije. Ukoliko razmatranje zakona ukazuje na potrebu da se čuju dokazi, onda će saslušanje biti održano”, navodi se u odluci Suda.
Odbijen sporazum sa Đurićem o priznanju krivice
Nakon svjedočenja Gordana Đurića, Sudsko vijeće odbilo je sporazum o priznanju krivice koji je optuženi potpisao s Tužilaštvom BiH.
Đurić je, sa još nekoliko osoba, optužen za učešće u strijeljanju oko 200 muškaraca koji su u konvoju 21. augusta 1992. godine prebačeni iz Prijedora na Korićanske stijene kod Travnika.
Minka Kreho, predsjedavajuća Sudskog vijeća, pojasnila je da sporazum nije prihvaćen jer optuženi nije priznao krivnju “po svim činjeničnim navodima optužnice”.
Prije nego je sporazum odbijen, Đurić je svjedočio kako se on, nakon što je kolona došla na Korićanske stijene, udaljio od autobusa u kojem su bili muškarci jer je naslutio da će se nešto loše desiti. U optužnici se, pak, navodi da su Đuriću “naredili da se udalji s tog mjesta u pravcu Travnika radi čuvanja straže”. Suđenje Đuriću bit će nastavljeno 10. augusta 2009. godine, zajedno sa ostalim optuženima za zločin na Korićanskim stijenama.
Promoviran dokumentarni film "Neispričane priče"
Autor: Selma BoračićU Sarajevu je nedavno promoviran dokumentarni film ''Neispričane priče'' grupe autora iz osječkog “Nansen Dijalog centra“. Film govori o ljudima koji su rizikovali svoje živote pomažući svojim komšijama drugih etničkih grupa u ratnim vremenima.
Film govori o ljudima koji su rizikovali svoje živote pomažući svojim komšijama drugih etničkih grupa u ratnim vremenima.
“Nije smjelo izići iz kruga našeg da se ne bi znalo da je mali ostao jer onda će početi, možda, ucjenjivati – tu je mali, javi se vamo, tamo, prešao si na drugu stranu, oružje si imao, ovo si imao, priče su silne. Prvi put kad je došao Crveni križ Ženeva, došla je policija vojna i pitaju gdje je dijete - mi nismo htjeli reći. Moj pokojni otac bio je živ, kaže nemamo mi nikakavo dijete. Međutim, nakon pola godine došao je UNPROFOR i otišao je mali u razmjenu.“
Za šest mjeseci, koliko je sin Stevana Kanlića bio u porodici Sučić, strah je, kako kaže Mislav, bio stalno prisutan:
“Bilo je nelagodno, nisu smjeli znati dalje, ali okolo je ljudi pretpostavljalo da spavaju kod nas, ali nije bilo svejedno. Šta ja znam, ostavili su kuću, nismo dali da dira iko išta. Bilo je svašta, ali eto.“
Stevan Kanlić nastradao je poslije rata. Međutim, njegovo svjedočenje o komšijskim i prijateljskim odnosima ostalo je zabilježeno filmskom kamerom.
Ovo je isječak njegove izjave iz dokumentarnog filma "Neispričane priče", koji je posvećen svima koji su, rizikujući svoje živote, u najtežim ratnim
vremenima spašavali tuđe:
“Nek vide ljudi šta znači tradicija, prijateljstvo, da se to ne može lako obrisati. Iako ima danas ljudi svakakvih pa kaže ja sam Srbin, on je Hrvat...“
„Ti si pobigo, a ostavio nama dite od dva miseca.“
„Ostavio... Ja ne osporavam nikom da on danas teži prema svome, to je lijepo. Ono što kažu, tuđe poštujem, a svoje mnogo volim. I dan-danas nema toga da svoje ne volim. Đurđevdan koji mi je ponio čukundeda i dan-danas volim i ja ga slavim. I zovem sve prijatelje. Ljudi kod mene dođu, okupimo se, popijemo, pojedemo, popričamo, a dabome tako za uzvrat idem i za hrvatski Božić i na Kurban bajram kod muslimana.“
Slična priča odvijala se i na sarajevskom naselju Grbavica. Taksista Radenko Radan svakodnevno je uz pomoć radioveze spajao razdvojene porodice:
“Bio sam u situaciji da pomognem ljudima i tu sam situaciju maksimalno koristio. Imao sam stanicu i mogao sam da pomognem ljudima jer bilo familija u toku rata koji se nisu čuli sa svojima po pola godine, a Miljacka ih je dijelila - to je vazdušna linija sto, dvjesta metara.“
Dnevno je Radenko spajao i do 50 osoba. Međutim, jednu djevojku, kako kaže, nikada neće zaboraviti:
„Znao sam jednu djevojku koja je bila sama na Grbavici, sticajem okolnosti ostala je. Nakon godinu dana ona se čula sa svojim roditeljima. Kad se čula, ne znam tačno da li sa majkom ili sa sestrom, poslije toga je pala u nesvjest - od radosti kad su se čuli, ispričali se.“
filma Srđan Antić:
“To je, ustvari, film koji sadrži pet priča, pet svjedočenja ljudi koji su riskirali svoj život u toku rata na području bivše Jugoslavije, odnosno u BiH i u Hrvatskoj, na način da su pomogli ljudima različite nacije i vjere, odnosno ljudima koji su tada, uslovno rečeno, bili na nekakvoj drugoj, neprijateljskoj strani.“
Svjedočanstva ljudi sakupljana su više od četiri godine. Kako kaže Antić, jedan od najvećih problema sa kojima su se susretali jeste poslijeratna nacionalna podijeljenost društva:
“Mi još uvijek živimo u društvu koje je pod uticajem ratne traume i evidentna je zloupotreba i manipulacija tom traumom. Vrlo lagano je snimiti i dobiti svjedočanstvo gdje ljudi optužuju jedni druge, međutim nalazimo se u apsurdnoj situaciji da toliko godina poslije rata ljudi se boje pričati o svojim, uvjetno rečeno, pozitivnim iskustvima iz perioda rata.“
Nažalost, poslijeratni period donio je razdor u većini porodica. Ljudi se sve više udaljavaju jedni od drugih. Komšijski odnosi su potisnuti, a na prvo mjesto je izbila borba za puko preživljavanje. Međutim, ako smo mogli u najtežim vremenima biti humani, onda nema razloga da se ne prisjetimo i ne upotrijebimo te vrline i danas.
