Na Haškom sudu protekli tjedan održana je dvodnevna žalbena rasprava o zahtjevima strana u postupku protiv rođaka Lukić, koji su se žalili na svoje prvostupanjske presude, Milan na doživotnu kaznu zatvora, a Sredoje na 30 godina, zbog zločina nad bošnjačkim stanovništvom Višegrada i okolice.
Sporni događaji, nekoliko pogubljenja bošnjačkih civila, dogodili su se između 1992. i 1994. godine koje su počinili kao vođe paravojnih formacija "Beli orlovi", "Četnički osvetnici" i "Obrenovačka grupa".
Obrane Lukića i dalje tvrde kako su njihovi klijenti nevini, te kako je došlo do zamjene identiteta, tražeći oslobađajuće presude, dok se tužiteljstvo žali na preblagu kaznu Sredoju zbog velikog razmjera zločina za koji je osuđen.
Branitelj Milana Lukića, Tomislav Višnjić analizirao je navodne propuste u prepoznavanju svojeg klijenta optužujući za brojne greške pretresno vijeće koje je donijelo prvostupanjsku doživotnu kaznu zatvora. Tom prilikom Višnjić se obrušio na brojne svjedoke koji su tijekom suđenja prepoznali optužene kao osobe prisutne prilikom nekih od najstrašnijih zločina na području Bosne i Hercegovine:
Advokat Višnjić u sudnici, 14.rujna 2011
„Svedokinja VG 35 navodi da je prepoznala Milana Lukića jer ju je on silovao. Međutim, časni sude, opis koji je je svedokinja VG 35 dala za svog silovatelja ne podudara se sa Milanom Lukićem. U svojoj prvoj izjavi ona je opisala čoveka plavih očiju koji je imao mladeže po celom telu. Časni sude, kako je moguće da jedno pretresno veće ignoriše ovaj dokaz?“
Podsjetimo: Lukiće se nije teretilo za masovna silovanja žena poput primjerice u zloglasnom hotelu „Vilina vlas“, koji su, po nekim svjedočenjima, pretvorili u bordel sa zatočenicama. Zbog toga su udruženja žrtava pisala protestna pisma Haškom sudu, no tužiteljstvo je opravdalo neprocesuiranje Lukića za te zločine ekspeditivnošću postupka, skraćenjem izvođenja dodatnih dokaza.
U prvostupanjskoj presudi osudilo ih se za višestruka ubojstva, uključujući spaljivanje 140 živih žena, djece i staraca bošnjačke nacionalnosti. No spaljivanje oko 140 živih civila za obranu Milana Lukića ipak ne predstavlja masovni zločin koji je prvostupanjsko sudsko vijeće okarakteriziralo kao - istrijebljenje.
Primjeri iz Ruande
Drugi branitelj Milana Lukića, Dragan Ivetić naveo je neke presude suda za Ruandu kao primjere koji pokazuju da se mora voditi računa o broju ubijenih, a ne vrsti ubijenih (riječima sudskog prevoditelja):
„Napomenuo bih da mi dodatno smatramo da je pretresno veće pogrešilo kada je izreklo Milanu Lukiću osuđujuću presudu za ubistva u Pionirskoj ulici i u Bikavcu. Časni sude, mi danas od vas tražimo da odgovorite na ovo nerešeno pravno pitanje – da li dve grupe od 60 lica, o kojima je ovde reč, predstavljaju dovoljan broj žrtava da se može govoriti o ubistvu takvih razmera da bi predstavljala istrebljivanje.“
Sudac Mehmet Güney u sudnici, 14.rujna 2011
Tužiteljstvo je tijekom izvođenja svoje argumentacije podsjetilo na iskaze svjedoka koji, prema optužbi, pokazuju kako su optuženi neupitno bili prisutni kod počinjenja zločina navedenih u optužnici.
„Svi dokazi ukazuju na to da su oni bili tamo da proganjaju i počine ozbiljne zločine protiv žrtava“, kazao je tužitelj Peter Kremer.
Uz spomenuto spaljivanje živih civila, Milan Lukić je također osuđen za ubojstvo 12 muškaraca na obali Drine i jedne žene, te za mučenja zatvorenika u logoru Uzamnica. Žalbeni suci i ovom prilikom su mu dopustili obraćanje sudu tijekom kojeg je uvjeravao u svoju nevinost, te zamjenu identiteta:
„Zamolio bih vas, gospodo sudije, da pogledate moje lice i oči. Zar vam ličim na monstruma, na nekog ko bi mogao ubijati djecu, žene, starce, bilo koga? Gospodo, šta da radim što sam Srbin? Pošto ste videli moje lice, oči zašto su bitne? Moje lice, moje oči donose meni slobodu, a i ovome mučeniku, nevinom čoveku pored mene, Sredoju Lukiću.“
Sredoje Lukić je osuđen radi pružanja pomoći prilikom spaljivanja 59 civila u Višegradu, te u ubojstvima na obali rijeke Drine i mučenjima u logoru Uzamnica. No različito od svog rođaka Milana, Sredoje Lukić je odbio uvjeravati suce u svoju nevinost:
„Ograđujem se od ove diskusije mog prethodnika. Niko nema pravo da govori u moje ime osim mene i mog advokata. Uz sve poštovanje moje prema vama, ja prepuštam vama da vi odlučite da li sam ja kriv ili nisam.“
Nakon zadnjeg obraćanja optuženika, predsjedavajući žalbeni sudac Mehmet Guney zaključio je žalbenu raspravu, te obavijestio da će konačna presuda biti donesena u najkraćem mogućem roku.
* * * * *
Svi prilozi iz ovosedmične emisije programa Pred licem pravde:
Srbija: Vučerević pušten da pobegne
BiH: Prebjeg Vučurevića svjedoči o neozbiljnosti države
Svjedoci ratnih zločina u BiH izloženi prijetnjama
Održana rasprava o žalbama Lukića na kazne za zločin
Borci ogorčeni novim zakonom o njihovim pravima
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Evropa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Program uređuju Dženana Halimović, Marija Arnautović i Dženana Karabegović.
Tekstove svih priloga iz emisije možete naći ovdje.
Sporni događaji, nekoliko pogubljenja bošnjačkih civila, dogodili su se između 1992. i 1994. godine koje su počinili kao vođe paravojnih formacija "Beli orlovi", "Četnički osvetnici" i "Obrenovačka grupa".
Obrane Lukića i dalje tvrde kako su njihovi klijenti nevini, te kako je došlo do zamjene identiteta, tražeći oslobađajuće presude, dok se tužiteljstvo žali na preblagu kaznu Sredoju zbog velikog razmjera zločina za koji je osuđen.
Branitelj Milana Lukića, Tomislav Višnjić analizirao je navodne propuste u prepoznavanju svojeg klijenta optužujući za brojne greške pretresno vijeće koje je donijelo prvostupanjsku doživotnu kaznu zatvora. Tom prilikom Višnjić se obrušio na brojne svjedoke koji su tijekom suđenja prepoznali optužene kao osobe prisutne prilikom nekih od najstrašnijih zločina na području Bosne i Hercegovine:
Podsjetimo: Lukiće se nije teretilo za masovna silovanja žena poput primjerice u zloglasnom hotelu „Vilina vlas“, koji su, po nekim svjedočenjima, pretvorili u bordel sa zatočenicama. Zbog toga su udruženja žrtava pisala protestna pisma Haškom sudu, no tužiteljstvo je opravdalo neprocesuiranje Lukića za te zločine ekspeditivnošću postupka, skraćenjem izvođenja dodatnih dokaza.
U prvostupanjskoj presudi osudilo ih se za višestruka ubojstva, uključujući spaljivanje 140 živih žena, djece i staraca bošnjačke nacionalnosti. No spaljivanje oko 140 živih civila za obranu Milana Lukića ipak ne predstavlja masovni zločin koji je prvostupanjsko sudsko vijeće okarakteriziralo kao - istrijebljenje.
Primjeri iz Ruande
Drugi branitelj Milana Lukića, Dragan Ivetić naveo je neke presude suda za Ruandu kao primjere koji pokazuju da se mora voditi računa o broju ubijenih, a ne vrsti ubijenih (riječima sudskog prevoditelja):
„Napomenuo bih da mi dodatno smatramo da je pretresno veće pogrešilo kada je izreklo Milanu Lukiću osuđujuću presudu za ubistva u Pionirskoj ulici i u Bikavcu. Časni sude, mi danas od vas tražimo da odgovorite na ovo nerešeno pravno pitanje – da li dve grupe od 60 lica, o kojima je ovde reč, predstavljaju dovoljan broj žrtava da se može govoriti o ubistvu takvih razmera da bi predstavljala istrebljivanje.“
„Svi dokazi ukazuju na to da su oni bili tamo da proganjaju i počine ozbiljne zločine protiv žrtava“, kazao je tužitelj Peter Kremer.
Uz spomenuto spaljivanje živih civila, Milan Lukić je također osuđen za ubojstvo 12 muškaraca na obali Drine i jedne žene, te za mučenja zatvorenika u logoru Uzamnica. Žalbeni suci i ovom prilikom su mu dopustili obraćanje sudu tijekom kojeg je uvjeravao u svoju nevinost, te zamjenu identiteta:
„Zamolio bih vas, gospodo sudije, da pogledate moje lice i oči. Zar vam ličim na monstruma, na nekog ko bi mogao ubijati djecu, žene, starce, bilo koga? Gospodo, šta da radim što sam Srbin? Pošto ste videli moje lice, oči zašto su bitne? Moje lice, moje oči donose meni slobodu, a i ovome mučeniku, nevinom čoveku pored mene, Sredoju Lukiću.“
Sredoje Lukić je osuđen radi pružanja pomoći prilikom spaljivanja 59 civila u Višegradu, te u ubojstvima na obali rijeke Drine i mučenjima u logoru Uzamnica. No različito od svog rođaka Milana, Sredoje Lukić je odbio uvjeravati suce u svoju nevinost:
„Ograđujem se od ove diskusije mog prethodnika. Niko nema pravo da govori u moje ime osim mene i mog advokata. Uz sve poštovanje moje prema vama, ja prepuštam vama da vi odlučite da li sam ja kriv ili nisam.“
Nakon zadnjeg obraćanja optuženika, predsjedavajući žalbeni sudac Mehmet Guney zaključio je žalbenu raspravu, te obavijestio da će konačna presuda biti donesena u najkraćem mogućem roku.
* * * * *
Svi prilozi iz ovosedmične emisije programa Pred licem pravde:
Srbija: Vučerević pušten da pobegne
BiH: Prebjeg Vučurevića svjedoči o neozbiljnosti države
Svjedoci ratnih zločina u BiH izloženi prijetnjama
Održana rasprava o žalbama Lukića na kazne za zločin
Borci ogorčeni novim zakonom o njihovim pravima
Pred licem pravde sa IWPR (april 2011)
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Evropa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Program uređuju Dženana Halimović, Marija Arnautović i Dženana Karabegović.
Tekstove svih priloga iz emisije možete naći ovdje.
