Građani koji su preživjeli ratne zločine sve manje pristaju na svjedočenja o onome što su vidjeli i doživjeli. Razlog tome je što nakon svjedočenja doživljavaju prijetnje i za njih i njihove porodice sigurnost je vrlo često ugrožena.
Uz to, vrlo često doživljavaju neprijatnosti u pravosudnim institucijama i od strane tužilaca. Po nekoliko puta primorani su ponavljati jedne te iste iskaze. Nakon svega dožive sramne presude za one koji su ubili, silovali i zlostavljali njihove najmlije.
Amir Topčić, Vlaseničanin kojemu su ubijeni roditelji i dva brata u logoru Sušica, želeći pomoći u traženju pravde, odlučio je svjedočiti protiv Gorana Viškovića u Sudu BiH. Niski udarac i uvredu koje je doživio pri pozivu tužiteljice Sanje Jukić da dođe na svjedočenje bili su sol na ionako svježe rane:
„Tužiteljica Sanja Jukić kad je slala poziv meni, pisalo je u pozivu da povedem svoju majku. Pokazatelj da tužilaštvo ne radi nikako, ili samo površno, je to što je moja majka odvedena, a u pozivu stoji da je povedem. Znači, oni uopšte ne znaju ko su žrtve Vlasenice?“
Zvorničanin Fadil Banjanović svjedočio je pred Haškim tribunalom protiv Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Bio je svjedok i u slučaju koji se pred beogradskim pravosuđem vodio protiv Brane Grujića i Marka Pavlovića.
Banjanović se bez ikakve sigurnosne zaštite ili riječi potpore vratio u Zvornik, u Republiku Srpsku.
„Bilo je raznih dogovora u smislu da će ipak moja ličnost i moja porodica imati upite od strane Haške kancelarije, da će imati upite od strane određenih ljudi iz vrha Haga, iz ofisa u Banjaluci i Sarajevu - imam li ja pritisaka, ima li moja porodica, imaju li moja djeca itd., i ta obećanja se nisu ispunila. Ako jednom odete u Hag i ostanete 10, 15 dana i date izjavu, a onda budete maksimalno opterećeni sredinom - mi dobro znamo gdje živimo, ovo nije Pariz, ovo je Balkan, ovo je i dalje džungla nacionalističkog divljanja jer jedan veliki dio ljudi koji javno izlazi, javno to govori, doživljava neprijatnost da mora iseliti iz mjesta, da mora promijeniti stan, telefone itd.“, kaže Banjanović.
Podrška samo od porodice
Prijetnje su stalno stizale i na adresu logoraša Sakiba Ahmetovića iz Bratunca, koji je kroz logore u Podrinju prošao različita zlostavljanja i mučenja.
„Iste osobe koje su me 1992. zarobile, su mi bile prisutne i 2005. godine. Mi nemamo nikakve koristi od svjedočenja, samo imamo svoje troškove, gubljenje živaca, još više padanje morala i volje za životom. Susret sa egzekutorom je veoma ružna stvar, ali najgora stvar je što je na njegovoj strani i tužilac i pravosuđe“, ogorčen je Ahmetović.
Nedim Salaharević
Nedim Salaharević, čiji je brat Edin, istaknuti košarkaš, ubijen u logoru Sušica, također je svjedočio protiv Predraga Bastaha pred Sudom BiH. I danas razmišlja o svemu što je prilikom svjedočenja doživio:
„Kad sam otišao gore i susreo se sa djelatnicima Suda, malo sam se i razočarao – jer bila je to neka mini priprema od pet, deset minuta, kako bi se kao eto pripremio susret sa zlikovcem, što je apsolutno nedovoljno. Prije toga imao sam samo jedan telefonski poziv iz Suda. To je samo jedan običan razgovor od nekih pet minuta. Tako je bilo i pred sam susret sa zlikovcem. Poslije tog suđenja nisu me kontaktirali uopšte da mi pruže neku zaštitu. Imao sam i par prijetećih poruka.“
Proteklih dana pred Haškim tribunalom u procesu protiv Radovana Karadžića svjedočio je i Ibro Osmanović, koji je mučenja i zlostavljana prošao u logoru Sušica. Prije toga svjedočio je i u slučaju Slobodana Miloševića:
„Mi koji smo izgubili najbliže i najmilije ne možemo da zaboravimo. Boriću se za minimum pravde i idem posredstvom tih ljudi koji rade u Haškom tribunalu. Od državnih i opštinskih struktura, prijatelje, nazovi prijatelja nemam nikakvu podršku. Imam samo podršku moje familije, a nikog više.“
Sve ovo jednim je dijelom odgovor na pitanje zašto se sve manje svjedoka odlučuje izaći pred sudove. Nakon svjedočenja osjećaju se poniženima i obeshrabrenima. Presude koje stignu ratne zločince za njih su sramne. Čemu onda svjedočenja, pitanje je koje mnogi pri pozivima tužiteljstava, bilo bosanskohercegovačkog ili haškog, postavljaju tužiteljima.
* * * * *
Svi prilozi iz ovosedmične emisije programa Pred licem pravde:
Srbija: Vučerević pušten da pobegne
BiH: Prebjeg Vučurevića svjedoči o neozbiljnosti države
Svjedoci ratnih zločina u BiH izloženi prijetnjama
Održana rasprava o žalbama Lukića na kazne za zločin
Borci ogorčeni novim zakonom o njihovim pravima
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Evropa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Program uređuju Dženana Halimović, Marija Arnautović i Dženana Karabegović.
Tekstove svih priloga iz emisije možete naći ovdje.
Uz to, vrlo često doživljavaju neprijatnosti u pravosudnim institucijama i od strane tužilaca. Po nekoliko puta primorani su ponavljati jedne te iste iskaze. Nakon svega dožive sramne presude za one koji su ubili, silovali i zlostavljali njihove najmlije.
Amir Topčić, Vlaseničanin kojemu su ubijeni roditelji i dva brata u logoru Sušica, želeći pomoći u traženju pravde, odlučio je svjedočiti protiv Gorana Viškovića u Sudu BiH. Niski udarac i uvredu koje je doživio pri pozivu tužiteljice Sanje Jukić da dođe na svjedočenje bili su sol na ionako svježe rane:
„Tužiteljica Sanja Jukić kad je slala poziv meni, pisalo je u pozivu da povedem svoju majku. Pokazatelj da tužilaštvo ne radi nikako, ili samo površno, je to što je moja majka odvedena, a u pozivu stoji da je povedem. Znači, oni uopšte ne znaju ko su žrtve Vlasenice?“
Zvorničanin Fadil Banjanović svjedočio je pred Haškim tribunalom protiv Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Bio je svjedok i u slučaju koji se pred beogradskim pravosuđem vodio protiv Brane Grujića i Marka Pavlovića.
'Ovo je i dalje džungla nacionalističkog divljanja jer jedan veliki dio ljudi koji javno to govori, doživljava neprijatnost', kaže Fadil Banjanović.
Banjanović se bez ikakve sigurnosne zaštite ili riječi potpore vratio u Zvornik, u Republiku Srpsku.
„Bilo je raznih dogovora u smislu da će ipak moja ličnost i moja porodica imati upite od strane Haške kancelarije, da će imati upite od strane određenih ljudi iz vrha Haga, iz ofisa u Banjaluci i Sarajevu - imam li ja pritisaka, ima li moja porodica, imaju li moja djeca itd., i ta obećanja se nisu ispunila. Ako jednom odete u Hag i ostanete 10, 15 dana i date izjavu, a onda budete maksimalno opterećeni sredinom - mi dobro znamo gdje živimo, ovo nije Pariz, ovo je Balkan, ovo je i dalje džungla nacionalističkog divljanja jer jedan veliki dio ljudi koji javno izlazi, javno to govori, doživljava neprijatnost da mora iseliti iz mjesta, da mora promijeniti stan, telefone itd.“, kaže Banjanović.
Podrška samo od porodice
Prijetnje su stalno stizale i na adresu logoraša Sakiba Ahmetovića iz Bratunca, koji je kroz logore u Podrinju prošao različita zlostavljanja i mučenja.
„Iste osobe koje su me 1992. zarobile, su mi bile prisutne i 2005. godine. Mi nemamo nikakve koristi od svjedočenja, samo imamo svoje troškove, gubljenje živaca, još više padanje morala i volje za životom. Susret sa egzekutorom je veoma ružna stvar, ali najgora stvar je što je na njegovoj strani i tužilac i pravosuđe“, ogorčen je Ahmetović.
„Kad sam otišao gore i susreo se sa djelatnicima Suda, malo sam se i razočarao – jer bila je to neka mini priprema od pet, deset minuta, kako bi se kao eto pripremio susret sa zlikovcem, što je apsolutno nedovoljno. Prije toga imao sam samo jedan telefonski poziv iz Suda. To je samo jedan običan razgovor od nekih pet minuta. Tako je bilo i pred sam susret sa zlikovcem. Poslije tog suđenja nisu me kontaktirali uopšte da mi pruže neku zaštitu. Imao sam i par prijetećih poruka.“
Proteklih dana pred Haškim tribunalom u procesu protiv Radovana Karadžića svjedočio je i Ibro Osmanović, koji je mučenja i zlostavljana prošao u logoru Sušica. Prije toga svjedočio je i u slučaju Slobodana Miloševića:
„Mi koji smo izgubili najbliže i najmilije ne možemo da zaboravimo. Boriću se za minimum pravde i idem posredstvom tih ljudi koji rade u Haškom tribunalu. Od državnih i opštinskih struktura, prijatelje, nazovi prijatelja nemam nikakvu podršku. Imam samo podršku moje familije, a nikog više.“
Sve ovo jednim je dijelom odgovor na pitanje zašto se sve manje svjedoka odlučuje izaći pred sudove. Nakon svjedočenja osjećaju se poniženima i obeshrabrenima. Presude koje stignu ratne zločince za njih su sramne. Čemu onda svjedočenja, pitanje je koje mnogi pri pozivima tužiteljstava, bilo bosanskohercegovačkog ili haškog, postavljaju tužiteljima.
* * * * *
Svi prilozi iz ovosedmične emisije programa Pred licem pravde:
Srbija: Vučerević pušten da pobegne
BiH: Prebjeg Vučurevića svjedoči o neozbiljnosti države
Svjedoci ratnih zločina u BiH izloženi prijetnjama
Održana rasprava o žalbama Lukića na kazne za zločin
Borci ogorčeni novim zakonom o njihovim pravima
Pred licem pravde sa IWPR (april 2011)
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Evropa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Program uređuju Dženana Halimović, Marija Arnautović i Dženana Karabegović.
Tekstove svih priloga iz emisije možete naći ovdje.