Suđenje bivšim srbijanskim obavještajcima Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću na Haškom sudu je nastavljeno svjedočenjem bivšeg šefa beogradskog centra Državne bezbjednosti (DB) Milorada Lekovića. On je kao svjedok obrane Stanišića, iskazom preko videolinka iz Beograda, pokušao umanjiti značaj optuženog u funkcioniranju spomenute sigurnosne službe, tvrdeći da je bio marginaliziran u spornom vremenu.
To je u suprotnosti s optužbama tužiteljstva koje, pak, Stanišića opisuje kao čovjeka broj jedan u DB-u, i prije dolaska na njezino čelo potkraj 1991. godine, u direktnoj vezi s bivšim srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, kao i vođama pobunjenih hrvatskih i bosanskih Srba koje je logistički pomagao slanjem paravojnih i policijskih jedinica.
Komisija sigurnosnih službi, u kojoj je sudjelovao i svjedok Leković, u travnju 1991. utvrđivala je moguće nepravilnosti koje je Stanišić kao pomoćnik načelnika za kontraobavještajne poslove počinio, odnosno je li dostavio tajne podatke novinarima. Leković mu je tada dao prolaznu ocjenu, a svjedočeći na Haškom sudu opisao ga je kao profesionalca koji je marginaliziran pri previranju unutar službe, zbog čega nije koristio čak ni pripadajuća ovlaštenja:
Franko Simatović (lijevo) pri ulasku u sudnicu, arhivska fotografija
"Njegova je pozicija bila u suštini takva da nije mogao da donosi nikakve odluke, da nije bio u poziciji da deli zadatke iz svoje oblasti načelnicima uprava ili ljudima iz vrha službe koji su, pre svega, za tu oblast zaduženi. Gospodin Stanišić je, što bi se reklo, na stand by-u.“
Suprotno od toga ustvrdila je optužba prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka obrane Lekovića.
Tačno, ne znam
Naime, tužiteljica Maxine Marcus je, prezentirajući dokumente sa sastanaka političkog vrha unutar i van Srbije na kojima je sudjelovao i Stanišić, željela sugerirati kako je prvooptuženi, unatoč problemima u službi, obavljao posao zbog kojeg je i optužen - koordinaciju aktivnosti pobunjenih Srba u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini koje su dovele do rata:
„Ne znate ni za kakve sastanke između optuženoga Stanišića, Gorana Hadžića i Slobodana Miloševića u više navrata od maja do avgusta 1991.? Je li to točno?“
Svjedok: Tačno, ne znam.
Tužiteljica Marcus: Gospodine Lekoviću, vi ne znate za sastanak između Stanišića, Simatovića, Babića, Martića i Karadžića u Sarajevu u maju 1991.? Je li to točno?
Svjedok: Tačno, ne znam.
Tužiteljka Maxine Marcus, arhivska fotografija
Nakon što je nabrojala više sastanaka prvooptuženog Stanišića, ali i njegovog pomoćnika, drugooptuženog Franka Simatovića, s političkim vrhom u Srbiji i van nje, tužiteljica Marcus je ustvrdila kako svjedok Leković zapravo ništa ne zna o njihovom kretanju. Drugim riječima - što su radili.
Tužiteljica Marcus: Nemate direktnih saznanja o tome koliko često je optuženi Stanišić odlazio u regiju Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema u Hrvatskoj u periodu između aprila i jula 1991. godine? Da li je to tačno?
Svjedok: Tačno.
Tužiteljica Marcus: Ustvari, vi nemate nikakvih direktnih saznanja o aktivnostima optuženoga Stanišića između aprila i jula 1991. godine. Da li je to vapš iskaz?
Svjedok: Da, samo uz svu kritiku gospodina predsjedavajućeg, ja moram da kažem da nisam ni morao da znam kretanje Jovice Stanišića, a nemam saznanja – i to je moj odgovor na vaše pitanje.
U optužnici se navodi kako je Stanišić u vrijeme za koje svjedok tvrdi da je marginaliziran u službi, od travnja do kraja 1991. godine, zajedno s pomoćnikom Simatovićem osnovao centar za obuku specijalaca u Golubiću kraj Knina u Hrvatskoj. Od tamo su zatim regrutirani instruktori srpskih paravojnih i policijskih jedinica, koje su, prema optužnici, počinile brojne zločine nad civilima nesrpske nacionalnosti u Hrvatskoj, te kasnije u Bosni i Hercegovini.
Kao sljedeći svjedok obrane Stanišića izveden je Vladimir Čorbić, bivši djelatnik DB-a, zadužen za područje Sandžaka.
Diplomirani politolog iz Zagreba. U razbijanju stereotipa, širenjem informacija s Haškog suda o pravim razlozima i podstrekačima rata, nalazi motivaciju za svoj trenutni praktični rad.
