Sporost pravosudnih institucija u BiH u procesuiranju ratnih zločina najočitija je na primjeru ratne enklave Goražde. Ovaj grad je od 4. maja 1992. godine pa sve do kraja rata bio u potpunom okruženju, izložen granatiranju, izgladnjivanju i bjesomučnim napadima u kojima nije pravljena razlika između civilnih i vojnih ciljeva.
U okupiranim naseljima počinjeni su užasni zločini, a svjedoci bezuspješno traže tijela najmilijih i pravdu za zločince. Ipak, do danas niko za zločine počinjene nad stanovnicima Goražda nije ni osumnjičen.
Ines Ribić imala je 17 godina kada je politika odlučila da razori njen grad, dom i porodicu. U naselju u blizini preduzeća Pobjeda u zatočeništvo je najprije odveden njen otac Ibrahim, čije tijelo ni do danas nije pronašla, a onda je ispred porodične kuće ubijena i njena majka Slavica.
Ines i njene mlađe sestre, sa dedom Ilijom i nanom Esmom morale su promijeniti imena kako bi spasile gole živote:
„Uzele smo srpska imena i navodno promijenili vjeru da bi oni nas pustili da izađemo i tako smo izašli. Propusnice su potpisane od Radenka Jovičića i Stanka Stojanovića koji su bili tada u komandi. Ja sam ostala Ines pošto je ono kao miješano ime, jedna sestra zvala Anisa, sad se zvala Ana, i najmlađa se zove Emina, dali smo joj ime Mira, pa je nana bila Mara.“
Izgladnjivanje i ranjeni
Emir Čengić imao je 12 godina kada je počeo napad srpskih snaga na Podlozje u kojem je živio sa porodicom. Ubijeno je više od 40 civila, a za tijelima većine njih i dalje se traga:
„Opkolili su kuću, bacili su bombe, onda su zvali da se predamo. Vojno sposobne muškarce su odvojili i odatle se svaki trag gubi braći i ocu. Bili su komšije većinom.“
Doktorica Sabina Gušo početak rata dočekala je u improviziranoj ambulanti u Mujković Polju, a nekoliko mjeseci kasnije radila je i u Ratnoj bolnici, stvorenoj preko noći u objektu prijeratnog Doma zdravlja. Tokom prvi pet ratnih mjeseci nije bilo anestezije, instrumenata, niti operacionih sala.
Snimci amputacija tokom kojih su korišteni partizanska anestezija i kućni alat već su obišli svijet. Tokom cijelog rata bolnica i terenske ambulante granatirane su istom žestinom kao i vojni, ali i ostali civilni ciljevi:
„Ono što se ne može zaboraviti to je, recimo, april 1994. kada je u tom jednom granatiranju poginulo naših četvoro uposlenika. Ili granatiranje ovih improvizovanih objekata stacionarnog tipa, gdje se zbog malog kapaciteta nije moglo smjestiti sav onaj broj provrijeđenih. Tada su ciljano gađali taj objekat, gdje je jedna medicinska sestra poginula,i četvero je bilo poginulih i ranjenih od onih koji su tu bili smješteni. Znači, faktički nije bilo selekcije od strane ljudi koji su željeli uništiti ovaj grad.“
Izgladnjivanje civilnog stanovništva zaustavljanjem konvoja sa hranom i lijekovima, pored artiljerije i pješadije, bilo je najjače oružje u rukama napadača na grad. Krajem 1992. i 1993. godine između linija fronta, pod okriljem noći, gladne i loše odjevene kolone Podrinjaca pješačile su do magacina na planini Grebak. Odatle su na leđima nosile hranu, ali i municiju za odbranu grada.
Zasjede, minska polja, hladnoća, umor i glad odnijeli su na stotine života. Rabija Adilović iz sela Zorovići ispraćala je i dočekivala kolone ljudi, žena i djece. Krijepila je iscrpljene i liječila ranjene:
„Sjećam se jednog čovjeka kojemu su obadva oka bila izbijena i vilica prebijena, kojega sam pitala - samo na jedan dio usta sam mu trpala hranu. Pa sam smrznute ljude spašavala. Jedne prilike kad je pošla kolona za Grebak, kad je bilo granatiranje, 13 ranjenika odmah u kući smo imali. Te smo ranjenike cijelu noć previjali.“
Naša i njihova istina
Opsada Goražda Neziru Čeliku vraćala je sjećanja na Drugi svjetski rat, kada je njegov otac poginuo prilikom prevrtanja skele kojom je preko Drine prevozio izbjeglice iz Čajniča. U posljednjem je ratu obavljao dženaze. Prisustvovao je ukopu više od 1.400 sugrađana:
Izbjegličko naselje Belvedere u Goraždu, foto: Alen Bajramović
„20. aprila 1994. 12 je dženaza u gasulhani. Ruke su mi bile krvave do lakata. Ja sam samo saprao te ruke, i ja više ništa ne znam. Nije bilo šta nije prema meni išlo - od crijepa, cigle. Ona navodeća pala - sa pet je kuća odmah krov skinut, kao da nikad nije bilo krova.“
Tužilaštvo u Goraždu procesuiralo je nekoliko slučajeva ratnih zločina nad civilima srpske nacionalnosti u ovom gradu, obavljajući istrage pod stalnom prijetnjom od artiljerije i snajpera. S druge strane, zbog ratnih zločina počinjenih nad stanovnicima grada pod opsadom do sada niko nije ni osumnjičen.
Ovu činjenicu glavni tužitelj Mirsad Bjelajac pokušava opravdati izmjenama zakonskih propisa po kojima je je sve izjave od strane svjedoka, koje je ranije prikupio AID, trebalo ponovo dobiti. Problem predstavljaju i odlazak, umiranje svjedoka ili njihova odluka da ratnu prošlost pokušaju zaboraviti. Ipak, osnovni problem je što su entitetske crte podijelile istinu i pravdu na „našu“ i „njihovu“:
„Da su se tri naroda borila protiv nekog izvana, brže bi se radilo. Ako su ratni zločin počinili Srbi, da bi se ubrzalo, onda bi trebalo njihovi tužioci profesionalno da obave to. A vi sad znate kakvi su problemi. Ko će da svjedoči? I boje li se? I prijeti li se? I ono što se zna neće se reći, odnosno ne smije se reći, ili može da škodi politici nekih entiteta.“
I pored činjenice što je sve vidjela i doživjela, upoznala tamničare svoga oca i ubice majke, zločin počinjen nad njenim roditeljima nikada nije procesuiran. Ines Ribić danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama - i od potrage za istinom ne namjerava odustati:
„Tu je bila masa zločina. Za mnoge zločine oni više nemaju ni svjedoke - jer godine prolaze, narod umire. Za ovaj zločin imaju svjedoke. Oni nikad ništa nisu bili u stanju da urade. Ja sam se čula sa Tužilaštvom 2009. godine, sa Vesnom Budiumir, čule smo se putem telefona, poslala sam joj i e-mail. Sa SIPOM sam se prvi put sastala 2010. godine i dala sam im svoju kompletnu izjavu. Tužilaštvo pokušavam da kontaktiram, da čujem šta se radi na tom slučaju, zovem telefonom, šaljem e-mailove, ali niko nije u stanju da odgovori. Iako imam namjeru da se vratim u, to mi je životna želja, ali kad dođe do ovakvih situacija, drago mi je što nisam u Bosni. Jer tolike godine rata smo trpjeli, koještošta prošli od Srba, a sada trpimo od našeg naroda. Pravda treba da dođe. Što se tiče traganja, ja ću naravno nastaviti tragati - ja neći nikad stati.“
*****
Prilozi iz ovosedmičnog programa Pred licem pravde:
Svjedočenje o sukobljavanju FARK-a i OVK
Za zločine nad Goraždanima nema ni osumnjičenih
Počelo ponovljeno suđenje Vukoviću i Tomiću za genocid
Žrtve nezadovoljne kažnjavanjem za zločine u Abdićevim logorima
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Evropa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Program uređuju Dženana Halimović, Marija Arnautović i Dženana Karabegović.
Tekstove svih priloga iz emisije možete naći ovdje.
U okupiranim naseljima počinjeni su užasni zločini, a svjedoci bezuspješno traže tijela najmilijih i pravdu za zločince. Ipak, do danas niko za zločine počinjene nad stanovnicima Goražda nije ni osumnjičen.
Ines Ribić imala je 17 godina kada je politika odlučila da razori njen grad, dom i porodicu. U naselju u blizini preduzeća Pobjeda u zatočeništvo je najprije odveden njen otac Ibrahim, čije tijelo ni do danas nije pronašla, a onda je ispred porodične kuće ubijena i njena majka Slavica.
Ines i njene mlađe sestre, sa dedom Ilijom i nanom Esmom morale su promijeniti imena kako bi spasile gole živote:
„Uzele smo srpska imena i navodno promijenili vjeru da bi oni nas pustili da izađemo i tako smo izašli. Propusnice su potpisane od Radenka Jovičića i Stanka Stojanovića koji su bili tada u komandi. Ja sam ostala Ines pošto je ono kao miješano ime, jedna sestra zvala Anisa, sad se zvala Ana, i najmlađa se zove Emina, dali smo joj ime Mira, pa je nana bila Mara.“
Izgladnjivanje i ranjeni
Emir Čengić imao je 12 godina kada je počeo napad srpskih snaga na Podlozje u kojem je živio sa porodicom. Ubijeno je više od 40 civila, a za tijelima većine njih i dalje se traga:
„Opkolili su kuću, bacili su bombe, onda su zvali da se predamo. Vojno sposobne muškarce su odvojili i odatle se svaki trag gubi braći i ocu. Bili su komšije većinom.“
Tokom cijelog rata bolnica i terenske ambulante granatirane su istom žestinom kao i vojni, ali i ostali civilni ciljevi.
Doktorica Sabina Gušo početak rata dočekala je u improviziranoj ambulanti u Mujković Polju, a nekoliko mjeseci kasnije radila je i u Ratnoj bolnici, stvorenoj preko noći u objektu prijeratnog Doma zdravlja. Tokom prvi pet ratnih mjeseci nije bilo anestezije, instrumenata, niti operacionih sala.
Snimci amputacija tokom kojih su korišteni partizanska anestezija i kućni alat već su obišli svijet. Tokom cijelog rata bolnica i terenske ambulante granatirane su istom žestinom kao i vojni, ali i ostali civilni ciljevi:
„Ono što se ne može zaboraviti to je, recimo, april 1994. kada je u tom jednom granatiranju poginulo naših četvoro uposlenika. Ili granatiranje ovih improvizovanih objekata stacionarnog tipa, gdje se zbog malog kapaciteta nije moglo smjestiti sav onaj broj provrijeđenih. Tada su ciljano gađali taj objekat, gdje je jedna medicinska sestra poginula,i četvero je bilo poginulih i ranjenih od onih koji su tu bili smješteni. Znači, faktički nije bilo selekcije od strane ljudi koji su željeli uništiti ovaj grad.“
Izgladnjivanje civilnog stanovništva zaustavljanjem konvoja sa hranom i lijekovima, pored artiljerije i pješadije, bilo je najjače oružje u rukama napadača na grad.
Izgladnjivanje civilnog stanovništva zaustavljanjem konvoja sa hranom i lijekovima, pored artiljerije i pješadije, bilo je najjače oružje u rukama napadača na grad. Krajem 1992. i 1993. godine između linija fronta, pod okriljem noći, gladne i loše odjevene kolone Podrinjaca pješačile su do magacina na planini Grebak. Odatle su na leđima nosile hranu, ali i municiju za odbranu grada.
Zasjede, minska polja, hladnoća, umor i glad odnijeli su na stotine života. Rabija Adilović iz sela Zorovići ispraćala je i dočekivala kolone ljudi, žena i djece. Krijepila je iscrpljene i liječila ranjene:
„Sjećam se jednog čovjeka kojemu su obadva oka bila izbijena i vilica prebijena, kojega sam pitala - samo na jedan dio usta sam mu trpala hranu. Pa sam smrznute ljude spašavala. Jedne prilike kad je pošla kolona za Grebak, kad je bilo granatiranje, 13 ranjenika odmah u kući smo imali. Te smo ranjenike cijelu noć previjali.“
Naša i njihova istina
Opsada Goražda Neziru Čeliku vraćala je sjećanja na Drugi svjetski rat, kada je njegov otac poginuo prilikom prevrtanja skele kojom je preko Drine prevozio izbjeglice iz Čajniča. U posljednjem je ratu obavljao dženaze. Prisustvovao je ukopu više od 1.400 sugrađana:
Tužilaštvo u Goraždu procesuiralo je nekoliko slučajeva ratnih zločina nad civilima srpske nacionalnosti u ovom gradu, obavljajući istrage pod stalnom prijetnjom od artiljerije i snajpera. S druge strane, zbog ratnih zločina počinjenih nad stanovnicima grada pod opsadom do sada niko nije ni osumnjičen.
Ovu činjenicu glavni tužitelj Mirsad Bjelajac pokušava opravdati izmjenama zakonskih propisa po kojima je je sve izjave od strane svjedoka, koje je ranije prikupio AID, trebalo ponovo dobiti. Problem predstavljaju i odlazak, umiranje svjedoka ili njihova odluka da ratnu prošlost pokušaju zaboraviti. Ipak, osnovni problem je što su entitetske crte podijelile istinu i pravdu na „našu“ i „njihovu“:
„Da su se tri naroda borila protiv nekog izvana, brže bi se radilo. Ako su ratni zločin počinili Srbi, da bi se ubrzalo, onda bi trebalo njihovi tužioci profesionalno da obave to. A vi sad znate kakvi su problemi. Ko će da svjedoči? I boje li se? I prijeti li se? I ono što se zna neće se reći, odnosno ne smije se reći, ili može da škodi politici nekih entiteta.“
I pored činjenice što je sve vidjela i doživjela, upoznala tamničare svoga oca i ubice majke, zločin počinjen nad njenim roditeljima nikada nije procesuiran. Ines Ribić danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama - i od potrage za istinom ne namjerava odustati:
„Tu je bila masa zločina. Za mnoge zločine oni više nemaju ni svjedoke - jer godine prolaze, narod umire. Za ovaj zločin imaju svjedoke. Oni nikad ništa nisu bili u stanju da urade. Ja sam se čula sa Tužilaštvom 2009. godine, sa Vesnom Budiumir, čule smo se putem telefona, poslala sam joj i e-mail. Sa SIPOM sam se prvi put sastala 2010. godine i dala sam im svoju kompletnu izjavu. Tužilaštvo pokušavam da kontaktiram, da čujem šta se radi na tom slučaju, zovem telefonom, šaljem e-mailove, ali niko nije u stanju da odgovori. Iako imam namjeru da se vratim u, to mi je životna želja, ali kad dođe do ovakvih situacija, drago mi je što nisam u Bosni. Jer tolike godine rata smo trpjeli, koještošta prošli od Srba, a sada trpimo od našeg naroda. Pravda treba da dođe. Što se tiče traganja, ja ću naravno nastaviti tragati - ja neći nikad stati.“
*****
Prilozi iz ovosedmičnog programa Pred licem pravde:
Svjedočenje o sukobljavanju FARK-a i OVK
Za zločine nad Goraždanima nema ni osumnjičenih
Počelo ponovljeno suđenje Vukoviću i Tomiću za genocid
Žrtve nezadovoljne kažnjavanjem za zločine u Abdićevim logorima
Pred licem pravde sa IWPR (april 2011)
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Evropa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Program uređuju Dženana Halimović, Marija Arnautović i Dženana Karabegović.
Tekstove svih priloga iz emisije možete naći ovdje.