Pintul: Premalo su dvije obale za Mostar

Djetinjstvo dr. Adnana Pintula obilježilo je članstvo u horu Mostarske kiše, koji je oduševljavao publiku širom svijeta, a ne samo tadašnje Jugoslavije. Idejni tvorac umjetničkog društva bio je Mišo Marić, a hor je nazvao po čuvenoj poemi Pere Zubca.

Adnan je bio solista i, zapravo, maskota Mostarskih kiša. Kasnije, uz studij medicine, i dalje je komponovao muziku, ali se ipak posvetio ljekarskom pozivu i posljednjih godina živi i radi u SR Njemačkoj, u Zdravstvenom centru u Hamburgu, čiji je vlasnik dr. Refmir Tadžić iz Banja Luke.

Adnan priča o Kišama, Mostaru, životu u Njemačkoj.

"Vrijeme Kiša je pečat jednog vremena, bezobrazno prohujalog, po kojem ću do svog posljednjeg daha, uz čarobne riječi Miše Marića i akorde Josipa Sliška, da maštam, da patim i dalje da se nadam. Za neke je vrijeme bivše Jugoslavije i uopšte socijalizma bilo diktatura, za neke grobnica naroda, utopija, propala ideja. Po meni je socijalizam bio pokušaj, zasigurno ne i posljednji, izgradnje pravednijeg, humanijeg i plemenitijeg svijeta. Nismo li u to vrijeme, u vrijeme Kiša, jedni drugima bili nekako bliži? Pitam se često – gdje je nestala naša slavenska solidarnost i obzir prema drugome?" pita se on.

RSE: Reci nam gdje danas živiš, čime se baviš i koliko je Mostar još uvijek u tvom srcu.

Stari most u Mostaru

Pintul: Ja sam ljekar, na trećoj godini specijalizacije. Ne živim nigdje, a spavam i sanjam u Hamburgu. Radim u praksi tima dr. Refmira Tadžića, bez kojeg moja profesionalna karijera najvjerojatnije ne bi imala željeni tok. Vremena u medicini su se promijenila, značaj i sistem prevencije danas je puno sofisticiraniji nego što je bio nekad. Ljudi trebaju da dolaze na preglede kad su zdravi, a ne samo onda kad se razbole. Zato preporučujem Lange Reihe 14, Hamburg, ne zato što ja tamo radim, nego zato što mislim da smo bolji nego ostali. Kontakti s Mostarom i ljudima su - kako pjesnik reče – rijetko navratim kući, a pišem sve rjeđe. Sada, kada ni Kiša ni Mostara više nema onakvog kakvom smo mu pjevali, ja sanjam jedan februar i baštu iza toplog zida, u kojoj ću s karanfilom na reveru slaviti našu časnu prošlost i slobodu koja nikada i nikome ne može doći na UN transporteru, nego baš kao u pjesmi – na bijelom konju.

RSE: Koliko se razlikuju onaj tvoj i sadašnji Mostar?

Pintul: Premalo su dvije obale rijeke da Mostar bude ono što jeste. Stanovnici treće obale pate, ja to sigurno znam, i umiru u svojim tugama, kao i svi ostali prognani u bespućima istočnih Hercegovina, i pod mostovima Beograda, Banjaluke, Podgorice. Samo da znaju da sam i u ovom razgovoru s njima. Bilo bi mi posebno drago ako ostane minuta vremena na kraju ovog razgovora da 'otkantam' svoju „Sve tri strane rijeke“.

Kao da smo krokodili, a ne ljudi

RSE: Kakav je tvoj život u Njemačkoj, u zemlji koja je u porodici evropskih naroda, što bi jednog dana moglo da snađe i Bosnu i Hercegovinu?

Pintul: Nisu ni Njemačka ni Evropska unija tako ružičasti kako ih vide oni koji nikada nisu ovdje živjeli. Da bismo utemeljili trasu k EU i predvidjeli svoju budućnost, mora da nam bude jasna prošlost. Odgovaram retrospektivno, vrlo mi je bitno, ukratko ću: nisam od onih koji prihvataju uobičajenu tezu da su nacionalizmi osnovnim razlogom sveg zla kod nas, od devedesetih pa na ovamo. Nacionalizam je samo bio sredstvo. Uzroci su začeti onda kada smo se odrekli puta u bolji i pravedniji svijet. Utemeljen je jedan sociološki fenomen u kojem su uzori u društvu prestali biti jedan gimnazijski profesor, šef internog odjela ili predsjednik suda, i većina u masi počela da stremi, da igra i da šuta loptu, zaima kafane ili benzinske pumpe, i počela da se divi onima koji su postali mjera i perjanica društva.

Analogija sa EU postoji – intelektualna elita ostala je obezglavljena i sama počela da prihvata nova pravila igre u kojima se ljudi više cijene po onom šta imaju na glavi, a ne u glavi. Siromaštvo je postalo sramotno, ljudi su se počeli prepoznavati po znakovima Bossa, Armanija, Lacoste. Kao da smo krokodili, a ne ljudi. Duhovno siromaštvo, nasuprot, nije bilo sramotno. Shvaćeno je marginalno, tako da su mnogi glavni akteri postali oni s kojima nema šta da prozboriš, koji nisu u stanju ni razglednicu da napišu bez gramatičkih grešaka. Dakle, kriza i nemoć intelektualne elite pogoduje nacionalnim strankama i trajaće sve dok se ne rodi nova, koja prvo mora da počne da cijeni samu sebe da bi je narod slijedio. Naravno, uz nju moraju da se rode i nove ideje, plemenitije i uzvišenije od nacionalnih, koje moraju da uključe i one ideje koje su u ovom trenutku irealne, vizionarske, idealističke, da ne kažem - čak i iracionalne ili avangardne.

O bh. shvatanju pristupa Evropskoj uniji Pintul kaže:

"Čini mi se da se pitanje pristupa Evropskoj uniji kod nas posmatra vrlo površno i stihijski. Niko se ne pita ni koliko košta pridruživanje, a kamoli razdruživanje. Dva su pitanja suštinska. Prvo - da li je globalizacijski kapitalizam pravedna forma življenja, i drugo – da li je Evropska unija stamena i dugoročna, da ne kažem trajna? Kada bi odgovor na oba ova pitanja bio pozitivan, ne bismo trebali puno razmišljati. Znate, ne izjašnjavam se ja eksplicitno protiv pristupa EU, samo podvlačim da pristupni ugovor ne smije da se potpisuje u ulozi prosjaka koji će prihvatiti sve kako mu se unaprijed odredi. Mogu još sada odgovorno da tvrdim da nam je po pitanju budućnosti uslov svih uslova pristupa EU – južnoslavenski konsenzus. Pridruživanje bez konsenzusa znači automatski razdruživanje u krvi, koje niko ne spominje. Dosta smo krvi prolili i bili marionete drugih. Da li je to konačno jasno?"