Dostupni linkovi

Pančić: Beogradski izbori, početak kraja ili kraj početka


"Već je duže vreme jasno da će beogradski izbori biti 'značajniji od sebe samih'": Pančić
"Već je duže vreme jasno da će beogradski izbori biti 'značajniji od sebe samih'": Pančić

(Komentar*)

Stara dosetka, uvek iznova aktuelna, kaže da je „putare iznenadio sneg u decembru“, pa zato nisu uspeli da očiste ulice od snežnih nanosa. Ovih dana se dobar deo srpske opozicije ponaša kao ti poslovični putari: deluju prilično iznenađeno mogućnošću da se izbori za gradsku vlast održe u decembru. Verovatno bi bili iznenađeni i da su izbori najavljeni za neki drugi mesec. Iako je jasno da izbora svakako mora da bude najkasnije na proleće.

Prilično uverljivo deluje teorija da Aleksandru Vučiću, odnosno Srpskoj naprednoj stranci, odgovara da izbori budu što pre, i da će verovatno tako i biti. E sad, opozicija će reći da je tome tako zato što se „podrška vlasti ubrzano osipa“, pa im je zato stalo da se izbori održe što pre, da šteta po njih bude što manja.

Ovo zvuči osokoljujuće za opozicione aktiviste i birače, ali bi ipak trebalo uzeti u ozbiljnije razmatranje i jednu drugu teoriju: Vučić i ekipa preferiraju „brze izbore“ jer im odgovara „blickrig taktika“ koja dodatno smanjuje ionako veoma sužen manevarski prostor opozicije, koja je posle pet godina više nego sistematskog šikaniranja i marginalizovanja (ali i unutrašnjeg urušavanja) bez daha i resursa, bez novca, bez medijske infrastrukture, bez međunarodne podrške. A po svoj prilici i bez prave ideje i jasne strategije kako da parira režimu koji se raskomotio takoreći u svakoj pori društva.

Kako god, već je duže vreme jasno da će beogradski izbori biti „značajniji od sebe samih“, to jest da neće biti „samo lokalni“. Izbori u glavnom gradu neke države to po prirodi stvari nigde nisu, a u današnjem srpskom kontekstu nose veliki dodatni simbolički naboj, kao pouzdan test solidnosti i trajnosti „Vučićevog režima“.

Ako naprednjaci i njihovi saveznici „odbrane“ Beograd, u kojem stoje nešto slabije nego drugde po Srbiji, onda znači da je vlast nenačeta, i da promene – ako se ne dogodi nešto spektakularno i nepredvidivo – nisu ni na vidiku; ako opozicija ipak „uzme Beograd“ i instalira paralelnu upravljačku strukturu usred „Vučićevog carstva“, to gotovo bez mogućnosti greške znači početak kraja (ili bar „kraj početka“, dodao bi Čerčil) za strukturu vlasti uspostavljenu 2012, slomom „petooktobarske republike“. Naravno, taj proces može prilično da potraje, ali je ishod izvestan.

Nije, međutim, u pitanju samo simbolika, niti puki ritam političkih ciklusa, radi se i o nečemu mnogo konkretnijem: promenom vlasti u Beogradu mogao bi biti iz korena doveden u pitanje (najblaže rečeno dubiozan) projekat „Beograd na vodi“, a taj je projekat kao nekakav paradni konj ove vlasti, i čini se da joj je važniji od svega drugog. Šta god bio razlog tome.

Promenom vlasti mogao bi biti iz korena doveden u pitanje 'Beograd na vodi'"
Promenom vlasti mogao bi biti iz korena doveden u pitanje 'Beograd na vodi'"

Sve je ovo, kažem, jasno najkasnije od kraja predsedničkih izbora, kada se činilo – makar i samo zbog trenutnog učinka uličnih protesta - da je opozicija u zaletu, a da je Beograd prva lestvica koja će za Vučića iz aktuelne faze njegovog burnog razvitka biti previsoka.

Mesecima kasnije, ovo više ne izgleda baš tako sigurno, i to ne zato što je na strani vlasti došlo do neke vidljive konsolidacije – naprotiv, ona je ozbiljno urušena iznutra, nerazjašnjenim aferama gradonačelnika Malog, čuvenom „Savamalom“, totalnim haosom na raskopanim ulicama i u gotovo izumirućem javnom prevozu etc. Svakodnevni život u Beogradu postao je doslovno iznurujući. Reklo bi se – idealni preduslovi za opoziciju da „zablista“.

Ipak, umesto blistanja, opozicija se bavi „listanjem“, tj. pitanjem na koliko lista, u koliko kolona, treba izaći na izbore, koja je strategija koja režimu nanosi najveću štetu. Ideja o jednoj jedinoj listi (kao nekakav „novi DOS“) pravljenoj po sistemu „svi protiv Vučića“ niti je realna, niti je sigurno da bi bila dobra, sve i da je ostvariva. Zašto bi, recimo, pristalice evropske i demokratske Srbije glasale za kandidate Dveri, koje se bore protiv takve Srbije, sa ili bez Vučića i njegovih?

Jeste, imaju Dveri (ili ovaj sadašnji smežurani DSS) problem s Vučićem, ali teško da je to onaj isti problem koji s njim imaju oni koji drže da je Vučić, sa svojom kamarilom, „kidnapovao“ Srbiju s namerom da je odvoji od svih evropskih standarda, bez obzira na njegovu rutinski slatkorečivu „reformsku“ retoriku.

Utoliko je razumno da antivučićevska desnica ide u zasebnoj „koloni“ – kad se već uvrežila ta militarna terminologija – a da građanske, liberalne, (socijal)demokratske i tome slične partije i organizacije oforme drugu, takođe zajedničku listu. Neko vreme se činilo da se ide ka takvom konsenzusu (minus oni koji su se u novije vreme javno samopreporučili kao rezervna varijanta samog režima, poput LDP-a, od kojeg, doduše, jedva da je šta ostalo, u smislu značenja i značaja, infrastrukture i glasačke podrške), a onda je krenulo osipanje.

Od uistinu bitnih aktera, prvi je nogu povukao Saša Janković (Pokret slobodnih građana), demonstrativno raskidajući saradnju s Demokratskom strankom, pod vrlo bizarnim izgovorom koji ne može da prođe ni najelementarniji i najbenevolentniji „reality check“. A treba se prisetiti da se upravo kombinacija Janković-DS na predsedničkim izborima pokazala veoma dobro, s obzirom na nemoguće (i suštinski nelegitimne, ali o tome je trebalo misliti na vreme) izborne uslove.

"Vučić nema razloga da bude nezadovoljan kad pogleda u pravcu svojih oponenata"
"Vučić nema razloga da bude nezadovoljan kad pogleda u pravcu svojih oponenata"

I šta imamo sada? Svako ko misli da nešto znači – a ovde svako misli da nešto znači – ima u džepu nekog svog „kandidata (ili kandidatkinju) za gradonačelnika“ (pri čemu se gradonačelnik uopšte ne bira neposredno!), čak i stranke koje samostalno ne mogu da dobace ni do polovine cenzusa, a u čitavu kakofoniju se izgleda sprema da se sa svojom listom ubaci i Inicijativa „Ne davimo Beograd“, kao da gužva već nije dovoljno upečatljiva.

Ima tu i drugih bizarnih ponuda u najavi, možda najbizarnija je navodna ponuda Jankovićevog pokreta bivšem gradonačelniku Draganu Đilasu (od svih ljudi!?) da bude njihov kandidat. Đilas će im učiniti ogromnu uslugu (kako se obično kaže, „sačuvaće ih od njih samih“) ako ih odbije.

Iz svega ovoga je jasno da Vučić nema razloga da bude nezadovoljan kad pogleda u pravcu svojih oponenata: ovako kako je, mogao bi da Beogradom i Srbijom vlada večno. Naravno, to ne znači da je stanje beznadežno, još ima sasvim dovoljno vremena da se svi ključni akteri u demokratskoj opoziciji opamete i počnu da se ponašaju zrelo. E, tu se Vučiću možda stvarno žuri: zašto bi ih čekao da se – po onom Marfijevom zakonu – nakon što isprobaju sva pogrešna rešenja, dosete onog pravog?

* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG