Tradicija protesta, posebno građanskih, u Crnoj Gori nema dublje korijene. Radnička nezadovoljstva obično su vodila sporadičnim okupljanjima kratkog daha, a do masovnijeg izlaska na ulice dolazilo je samo u prelomnim političkim momentima.
No, i tim slučajevima energija bunta brzo bi splašnjavala i sve se završavalo traženjem dežurnog krivca za neuspjeh.
Od takozvane Antibirokratske revolucije 1989. godine, kada je u okvirima vekosrpskog državnog projekta i na talasima srpskog nacionalizma, Slobodan Milošević u Crnoj Gori instalirao vlast spremnu da ispunjava njegove ratne projekte, nijedan veći protest nije ispunio svoj cilj.
"Mladi, lijepi i pametni" - najavljeni kao prometeji neke nove Crne Gore, oličene u Milu Đukanoviću, gotovo 26 godina i dalje su na svojim pozicijama.
"U stvari je jedino AB revolucija bila uspješno izvedena na ulici, ali ne zbog toga što su se neke stvari dobro uradile, nego je to bio izraz duha vremena, ali i pozadine čitave te političke akcije u kojoj su učestvovali razni centri moći, skriveni i neskriveni. Sve što se kasnije radilo više je bilo nešto što je odražavalo Montanjarsku sklonost da se na juriš riješi nedostatak sistematičnosti i nedostatak strategije i primišljenosti u političkom djelovanju", kaže Duško Vuković, nezavisni novinar i posmatrač društvenih prilika.
Profesorica Božena Jelušić iz Građanskog pokreta URA, podsjeća na tadašnju sintagmu o "događanju naroda".
"Ni tada nijesmo protestovali nego nam se 'događao narod'. Narod je pasivna, emocijama vođena, raspamećivana i huškana masa. Namjerno koristim pasive da pojasnim da tada nije uopšte govorilo građansko lice Crne Gore već manipulacija, sa kojom i danas imamo posla. Narod je bio objekat, a ne subjekat. On nije djelovao autonomno i promišljeno već se 'događao' ", navodi Jelušić.
Nakon AB revolucije nije bilo ozbiljnijih protesta koji su imali kritičnu masu i nosili energiju promjena, ako izuzmemo 1998. kada je nakon predsjedničkih izbora na kojima je Milo Đukanović pobijedio Momira Bulatovića, došlo do rušilačkih demonstracija koje su ugušene intervencijom policije.
Po sličnoj ideološkoj matrici održani su anti NATO protesti tokom bombarodovanja 1999. kao i oni nakon što su vlasti u Podgorici priznale Kosovo 2008. godine.
Pokazalo se da mitingašenje zasnovano na mitomaniji, nacionalizmu i oštrim političkim zahtjevima, mnogo lakše mobiliše mase nego nezadovoljstvo životnim standardom.
Zato Crna Gora ima oskudnu tradiciju građanskih protesta ako izuzmemo onaj koji su 2012. organizovali Nevladina organizacija MANS i Unija slobodnih sindikata.
"Vidljivo je da se kod nas protesti ne dešavaju zbog poboljšanja i blagostanja svh građana, a ponajmanje zbog zaštite javnog interesa, nego da je u pitanju igra slonova i gola igra za vlast i privilegije. Kod nas je sve oruk priča, koja je do sada uvijek palila. Uz ponešto sreće, jer prilikom protesta nije bilo neposrednih ljudskih žrtava, ali zato je uporno i sa nesmanjenom žestinom žrtvovana građanska Crna Gora", pojašnjava profesorica Jelušić.
Zašto su zapravo protesti u Crnoj Gori obično završavali fijaskom? Prema mišljenju Duška Vukovića uvijek je važan povod i tajming kada se odlučujete za vaninstitucionalnu borbu.
"Ako je bilo nekog ozbiljnog povoda, recimo posljednjih nekoliko godina, za vansistemsko djelovanje, onda je to bilo onda kada je parlamentarna opozicija dosta ubjedljivo govorila o krađi izbora na šta je ukazivala afera Snimak. Onda kada imate takvu priču, onda je logično da negdje imate i opravdanje i legitimitet da vaninstitucionalno djelujete. Međutim vi tada ne djelujete vaninstitucionalno, naprečac ostajete u sistemu a van njega pokušavate da napravite nešto. Meni to liči na politički marketing koji nadomješta odsustvo ozbiljnih strategija", tvrdi Vuković.
Osim strategije, ciljeva i motiva, na uspjeh protesta uticalo je i to koliko su oni autentično odražavali interese šire društvene zajednice u kojoj su se dešavali, a koliko su uvezeni sa strane. Ne sa zanemarljivom ulogom u novije vrijeme, na njihov epilog utiče i to kako su osmišljeni, koliko su originalni u svojoj organizaciji, ikonografiji i folkloru koji ih prate.
"Kada se događao narod u bivšoj Jugoslaviji, onda su Slovenci ispred Cankarovog doma izašli sa potpuno identičnim kišobranima, šaljući Evropi poruku da su oni uređena zemlja koja ima namjeru da artikuliše svoj građanski protest i da živi drugačije. U istom tom trenutku, kiša je padala i naši su morali poteći kišobrane. Međutim, radnici Radoja Dakića na našim trgovima nijesu imali nijedan ispravan kišobran, i skoro da su poboli oči jedni drugima žicama koje su virile svuda. Mislim da smo tada poslali nevjerovatno dobru poruku, ko je umio da čita neverbalne znake, o tome šta radimo, kako oponašamo i kako se nama lako mlati", zaključuje Božena Jelušić.
