Dok su prije 14 godina topovi grmili, danas 42 -godišnji Srbin Željko Grmuša iz Plavna kod Knina i i 45-godišnji Hrvat Dražen Jerković iz Stanišića kod Sombora uhvatili su se harmonike i gitare i ispjevali lijepu pjesmu o normalnim ljudima u nenormalnim vremenima.
"Oluja" je Željka Grmušu iz Plavna kod Knina otpuhnula u Stanišić, u Vojvodinu:
„Došao sam autom u kojemu sam izvezao ukupno nas devetero. A svastika je sjedila na krovu. Tako je sjedila od Knina do Srbije, gore.“
"Oluja" se daleko čula, i u Stanišiću. Tamošnji Hrvati su se našli na udaru, pa i obitelj Dražena Jerkovića:
„Bilo je tu svašta. Prijetnje, ono, putem telefona, na ulici, tamo, vamo, ne možeš ti živiti i gotovo. Kad malo dite dođe pa ti prijeti priko telefona ’zaklat ću te, bacit ću ti bombu, ovo, ono,’ tu je kraj, tu više nemaš što pričat.“
Otac Draženov Stipe kao dijete je s vlakovima bez voznog reda došao sa Staševice pokraj Vrgorca u Stanišić u njemačku kuću:
„Mi smo njih zatekli, pa su oni njih kasnije u logor odveli u Kruševlje, tamo je nažalost u logoru pomorlo sve - zaraze, ah logor k’o logor. I žena i dica, svašta je bilo.“
Sudbina se poigrala s obitelji Jerković - sad su oni pod pritiskom napustili Stanišić i zajedno se s tisućama vojvođanskih i bosanskih Hrvata naselili u srpskim kućama u Hrvatskoj. Jerkovići su se skrasili u Benkovcu, ali njihov sin Dražen je ostao u Vojvodini - prognanik u rodnoj zemlji. Bio je neko vrijeme kod tetke u Staroj Pazovi, a onda:
“Došao jedan moj kolega, isto pravoslavac, koji je baš iz Stanišića, došao po mene...“
„To je bio Delija, on je bio domaći tamo mještanin, i on je pozvao Dražena da dođe da sviramo, znači da napravimo orkestar i da sviramo. I Dražen se smjestio. Hajde, gdje će da spava? Ja kažem Draženu može kod mene da spava, da živimo zajedno u Stanišiću. Ja sam živio isto u hrvatskoj kući koju mi je čovjek dao, stariji čovjek, on je prešao kod sina - i ja sam Dražena prihvatio da on živi sa mnom. Malo bilo ono od ljudi kao ’ti si pobjeg’o iz Hrvatske od Hrvata, a prihvatio se Hrvata.’ Ali to na mene nije utjecalo, ni na njega. Korektan je odnos bio između mene i njega, svirali smo, dijelili koru kruha zajedno.“
Bilo je gladnih postolujnih, a bilo je i malo boljih dana. Repertoar je bio rastezljiv kao harmonika:
„Znači gdje god je bila para, što se tražilo to se i sviralo.“
Srbin Željko je govorio ijekavicom, a Hrvat Dražen ekavicom. Ona mu je pomagala prikriti njegovu nacionalnost:
„Pa ja tada nisam smio to reći. Čak i policija je bila dolazila, ona tamo, je li tako, sićaš se?“
Vremena su bila olovna - ni Željko baš nije smio u javnost sa svojim ponosom:
„Ja sam ponosan bio i u srcu nosio kada je uza me bio čovjek Hrvat - i da ga primim u kuću i da živi sa mnom i da dijelim sa njim koru kruha. Znači ponos veliki, srce mi je bilo raslo, ali nisam sluš’o šta mi je drugi govorio.“
Duet se raspao nakon godinu i po dana - 1997.godine - zato što je Dražen otišao za roditeljima u Benkovac. Željko se u Plavno vratio 2003. Dražen se nije snašao u novoj sredini. Bio je drugačiji od izbrijanih glava, radi duge kose je dobio i batina:
„Imao sam priliku dobiti po leđima, njih desetero na mene jednoga. Jaki, nema šta. Nema, to je sve odraz rata.“
Željko je u Plavnu pljunio u šake:
„Oko 156 ovaca sada trenutno imam, plus imam 50 janjaca. To držimo od stoke. Zemlje imam obilno, imam svoju šumu jaku koju svake godine siječem i prodajem.“
Draženu u Benkovcu nije pošlo za rukom formirati bend:
„Idem. Skupljam boce da bi’ preživio, prazne boce da bi’ preživio. To je moj život koji mi je nametnula politika.“
Dva prijatelja, neka žive na 70 kilometara udaljenosti, nisu se uspjeli sresti punih 11 godine, sve do četvrtka 30. srpnja kad smo Dražena iznenadili u Benkovcu:
„Željko Grmuša!? Lijepo te vidjeti...“
Onda je potekla priča, a za pričom pjesma:
„U’vati dur.“
„Baš dur?“
„Crven fesić, nano...
Srbin iz Hrvatske i Hrvat iz Srbije su - kažu – u prosjeku Bosanci. Zato su i krenuli s pjesmom iz Bosne:
„crven fesić, joj nanice,
crven fesić u dragana moga,
joj nano, nanice...“
crven fesić u dragana moga,
joj nano, naice...“
I ako ste mislili da je reportaži o normalnim ljudima u nenormalnim vremenima ovdje kraj - nije. Dok smo bili u Benkovcu, Željko i Dražen su kratko vrijeme bili nasamo i dogovorili su nastavak priče, kazao mi je Željko na povratku iz Benkovca u Knin:
„Eto, pošto se Dražen nije snašao u toj sredini, malo smo razgovarali o poslu. Pošto ja malo bolje stojim finansijski od njega, da se ne bi dalje patio u toj sredini, ja sam mu predložio, gdje je on rado prihvatio da bi doš’o kod mene i dalje u moje mjesto, u selo Plavno kod Knina, da bi radio sve poslove seljačke što se rade. Sve je prihvatio, a ja ga vrlo rado primam da dođe.“
"Oluja" je Željka Grmušu iz Plavna kod Knina otpuhnula u Stanišić, u Vojvodinu:
„Došao sam autom u kojemu sam izvezao ukupno nas devetero. A svastika je sjedila na krovu. Tako je sjedila od Knina do Srbije, gore.“
"Oluja" se daleko čula, i u Stanišiću. Tamošnji Hrvati su se našli na udaru, pa i obitelj Dražena Jerkovića:
„Bilo je tu svašta. Prijetnje, ono, putem telefona, na ulici, tamo, vamo, ne možeš ti živiti i gotovo. Kad malo dite dođe pa ti prijeti priko telefona ’zaklat ću te, bacit ću ti bombu, ovo, ono,’ tu je kraj, tu više nemaš što pričat.“
Otac Draženov Stipe kao dijete je s vlakovima bez voznog reda došao sa Staševice pokraj Vrgorca u Stanišić u njemačku kuću:
„Mi smo njih zatekli, pa su oni njih kasnije u logor odveli u Kruševlje, tamo je nažalost u logoru pomorlo sve - zaraze, ah logor k’o logor. I žena i dica, svašta je bilo.“
Sudbina se poigrala s obitelji Jerković - sad su oni pod pritiskom napustili Stanišić i zajedno se s tisućama vojvođanskih i bosanskih Hrvata naselili u srpskim kućama u Hrvatskoj. Jerkovići su se skrasili u Benkovcu, ali njihov sin Dražen je ostao u Vojvodini - prognanik u rodnoj zemlji. Bio je neko vrijeme kod tetke u Staroj Pazovi, a onda:
“Došao jedan moj kolega, isto pravoslavac, koji je baš iz Stanišića, došao po mene...“
„To je bio Delija, on je bio domaći tamo mještanin, i on je pozvao Dražena da dođe da sviramo, znači da napravimo orkestar i da sviramo. I Dražen se smjestio. Hajde, gdje će da spava? Ja kažem Draženu može kod mene da spava, da živimo zajedno u Stanišiću. Ja sam živio isto u hrvatskoj kući koju mi je čovjek dao, stariji čovjek, on je prešao kod sina - i ja sam Dražena prihvatio da on živi sa mnom. Malo bilo ono od ljudi kao ’ti si pobjeg’o iz Hrvatske od Hrvata, a prihvatio se Hrvata.’ Ali to na mene nije utjecalo, ni na njega. Korektan je odnos bio između mene i njega, svirali smo, dijelili koru kruha zajedno.“
Bilo je gladnih postolujnih, a bilo je i malo boljih dana. Repertoar je bio rastezljiv kao harmonika:
„Znači gdje god je bila para, što se tražilo to se i sviralo.“
Srbin Željko je govorio ijekavicom, a Hrvat Dražen ekavicom. Ona mu je pomagala prikriti njegovu nacionalnost:
„Pa ja tada nisam smio to reći. Čak i policija je bila dolazila, ona tamo, je li tako, sićaš se?“
Vremena su bila olovna - ni Željko baš nije smio u javnost sa svojim ponosom:
„Ja sam ponosan bio i u srcu nosio kada je uza me bio čovjek Hrvat - i da ga primim u kuću i da živi sa mnom i da dijelim sa njim koru kruha. Znači ponos veliki, srce mi je bilo raslo, ali nisam sluš’o šta mi je drugi govorio.“
Duet se raspao nakon godinu i po dana - 1997.godine - zato što je Dražen otišao za roditeljima u Benkovac. Željko se u Plavno vratio 2003. Dražen se nije snašao u novoj sredini. Bio je drugačiji od izbrijanih glava, radi duge kose je dobio i batina:
„Imao sam priliku dobiti po leđima, njih desetero na mene jednoga. Jaki, nema šta. Nema, to je sve odraz rata.“
Željko je u Plavnu pljunio u šake:
„Oko 156 ovaca sada trenutno imam, plus imam 50 janjaca. To držimo od stoke. Zemlje imam obilno, imam svoju šumu jaku koju svake godine siječem i prodajem.“
Draženu u Benkovcu nije pošlo za rukom formirati bend:
„Idem. Skupljam boce da bi’ preživio, prazne boce da bi’ preživio. To je moj život koji mi je nametnula politika.“
Dva prijatelja, neka žive na 70 kilometara udaljenosti, nisu se uspjeli sresti punih 11 godine, sve do četvrtka 30. srpnja kad smo Dražena iznenadili u Benkovcu:
„Željko Grmuša!? Lijepo te vidjeti...“
Onda je potekla priča, a za pričom pjesma:
„U’vati dur.“
„Baš dur?“
„Crven fesić, nano...
Srbin iz Hrvatske i Hrvat iz Srbije su - kažu – u prosjeku Bosanci. Zato su i krenuli s pjesmom iz Bosne:
„crven fesić, joj nanice,
crven fesić u dragana moga,
joj nano, nanice...“
crven fesić u dragana moga,
joj nano, naice...“
I ako ste mislili da je reportaži o normalnim ljudima u nenormalnim vremenima ovdje kraj - nije. Dok smo bili u Benkovcu, Željko i Dražen su kratko vrijeme bili nasamo i dogovorili su nastavak priče, kazao mi je Željko na povratku iz Benkovca u Knin:
„Eto, pošto se Dražen nije snašao u toj sredini, malo smo razgovarali o poslu. Pošto ja malo bolje stojim finansijski od njega, da se ne bi dalje patio u toj sredini, ja sam mu predložio, gdje je on rado prihvatio da bi doš’o kod mene i dalje u moje mjesto, u selo Plavno kod Knina, da bi radio sve poslove seljačke što se rade. Sve je prihvatio, a ja ga vrlo rado primam da dođe.“
