Dvadeset godina nakon rata u BiH, teško da se može govoriti o pomirenju među narodima, a sudeći prema iskustvima iz Drugog svjetskog rata, trebaju proći najmanje tri generacije da bi to toga došlo.
No, bitno je da postoje mladi ljudi, koji su spremni slušati i saosjećati se sa patnjama pripadnika drugih, žrtava rata, što je dobar početak za suočavanje sa prošlošću. Jer od mladih taj proces počinje, rečeno je na evropskoj radionici o temi „Suočavanje s prošlošću opterećeno nasiljem u BiH“.
Rat u Bosni i Hercegovini iza sebe ostavio je duboke rane, podjeljenu zemlju, pokidane rodbinske i prijateljske veze. Teško da se u takvoj situaciji može govoritio pomirenju među narodima. Svjesni su toga u Međureligijskom vijeću BiH, zbog čega smatraju da je trenutno najvažnije naučiti saosjećati sa patnjama onih drugih, žrtava rata.
„Želimo razviti poštivanje žrtve kao žrtve, bez obzira na ime i prezime. Svaki narod se sjeća svojih žrtava, vrlo rijetko razgovaramo o žrtvama drugih naroda , a nemamo ni zajdenički spomenik svim žrtvama“, objašnjava Božana Ivetić-Katava iz Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine.
Iskustva iz Drugog svjetskog rata pokazala su da suočavanje sa prošlošću kreću onda kada se naučimo slušati i saosjećati sa patnjama žrtava, bez obzira na ime, prezime, vjeru ili boju kože.
Maximilian Kolbe fondacija, koja djeluje na području Evrope, a iskustva o pomirenju crpi iz odnosa Njemačke i Poljske, trenutno je prisutna i u Bosni i Hercegovini, jer kako kažu, ono što se dešavalo u BiH je i dalje otvorena rana na tijelu Evrope.
„Pomirenje je konačan ishod i o tome se u ovoj fazi ne može govoriti. Za sada je dovoljno da se stvori kultura međusobnog razumjevanja. Moramo se suočiti sa stradanjima drugih, a sudeći na osnovu njemačko-poljskog iskustva potrebne su najmanje tri generacije da bi se moglo govoriti o pomirenju. Petnaest ili dvadeset godina od konflikta je ključan period za pomirenje, jer tada stasava generacija koja nije direktno bila uključena u rat i oni zbog svega osjećaju nelagodu, a ne žele naslijediti pogled na rat kakav imaju starije generacije“, objašnjava Jorg Luer, potpredsjednik Maximilian Kolbe fondacije.
Bitno je da mladi čuju i saznaju o zločinima koji su se dogodili tokom rata u BiH, na svim zaraćenim stranama, jer oni su ti, koji mogu započeti proces pomirenja.
„Radili smo radionicu o prijedorskim žrtvama. Svi smo bili potreseni, svima su bile pune oči suza, jer nismo mogli vjerovati da se to desilo. Mislim da je ovaj projekat veoma koristan, zato što možemo shvatiti šta se desilo u našoj prošlosti i da se tako nešto više ne ponovi“, kaže članica katoličke mladeži sarajevske Župe Marijin Dvor Zvonimira Jakić.
„Kada je riječ o stradanjima u prošlom ratu, ne smiju se generalizirati na bilo koju religijsku ili nacionalnu skupinu. Svaki zločinac ima svoje ime i prezime. Ne smijemo generalizirati, niti globalizirati, niti pripisivati zločine pojedinca religijskoj ili nacionalnoj skupini“, objašnjava student Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Alija Gušić.
Mjesta stradanja bh. naroda, posjetit će narednih dana mladi iz BiH i iz inostranstva. Tamo će razgovarati sa žrtvama rata.
„Naše zajednice uključene u Međureligijsko vijeće predložile su četiri mjesta. Islamska zajednica preložila je Prijedor kao stradanje Bošnjaka, Jevrejska zajednica - Gradinu Donju kao stradanje Jevreja, potom Katolička crkva - Uzdol kao stradanje Hrvata i na kraju Srpska pravoslavna crkva - Prebilovce kao mjesto stradanja Srba. Mnogi izbjegavaju ovakve teme, a naša instutucija smatra da se treba razgovarati o ovim problemima, kako bi potaknuli razumjevanje različitih perspektiva, jer jedna je istina, a mi ili prezentiramo dio te istine ili prezentiramo jednu perspektivu“, zaključuje Božana Ivetić-Katava iz Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine.
