U jeku socijalnog bunta kad iz radnika progovaraju glad i višegodišnja bespomoćnost da sačuva i svoj posao i firmu od privatizacijskih mešetara sa političkom pozadinom, Savez samostalnih sindikata šuti. Nema ih ni u prvim ni u zadnjim redovima.
Čija prava su im preča: vlastita, koja uz šutnju donose i hiljade eura primanja, ili radnička, koja znače nemilost vlastodržaca i golu egzistenciju?
Januar je, godina prošla. Nekoliko stotina radnika Konjuha pješke kreće ka Sarajevu i sjedištu federalne vlade. Godine razočarenja, neimaštine i očaja doveli su ih pred zid. Dok pred zgradom vlade lomi komad suhog hljeba, iz radnika se otima uzdah:
„E ovo je Bosna. Za ovu sam se Bosnu borio.“
Nekada je Krivaja upošljavala 14.000 sretnih radnika:
„Dobivali trinaestu platu skoro svake godine.“
Oko hiljadu radnika danas je sretno ako ove godine dobije bar jednu platu platu:
„Kakva mi imamo prava? Bolja kerovi u azilu imaju.“
A te godine, dakle prošle, dok su Krivajini radnici pješačili, radnice „Aide“ štrajkovale glađu, Hidrogradnja blokirala ceste, oglasio se i Savez samostalnih sindikata protestnom šetnjom. Uz pjesmu i umilni glas koji poziva vlast da poštuje radnička prava.
Dok je rukovodstvo Saveza s pjesmom tražilo šta sljeduje radnika, gladni i obespravljeni nastavljali su proteste.
Safet Sivro, nekadašnji je radnik Vitezita, tvornice namjenske industrije. Zajedno sa 300 bišvih radnika, nedavno je održao deseti protest. Čekaju da im se uplati plata za maj prošle godine. Nakon jednog od protesta upitan gdje je sindikat, Sivro je rekao:
„Nije nam sindikat ništa pomogao, niti nam tu pomaže. Mi ćemo i dalje utužavati svoja prava koja ne možemo realizovati normalnim putem, ali ne očekujemo pomoć sindikata jer do sada nam nisu pomogli ništa.“
Pakt sa vlastima
A sve ove godine predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Ismet Bajramović najavljivao je štrajkove, proteste, ultimatume za vlast. Osnovni razlog što je položaj radnika danas gori nego prije deset godina za njega je:
„Nažalost, nemamo tradiciju zato što je prije 20 godina radnička klasa bila na vlasti - nisu sami protiv sebe protestovali, za razliku od divljeg kapitalizma koji imamo danas. Ne snalaze se mnogi i zato moramo raditi.“
A onda su po prvi put radnici nakon toliko godina usamljenih protesta digli jedan glas protiv divljeg kapitalizma i neimaštine.
Pitanje gdje je sindikat, postalo je sve glasnije, ali i bez odgovora. Iako u prvim redovima kad se sa tadašnjim strankama Platforme, na čelu sa SDP-om, potpisivao protokol o saradnji, čelništva Saveza sindikata na protestima nije bilo ni u zadnjim redovima.
Iz postupaka, ili bolje reći dosadašnjeg nerada i odnosa prema hiljadama radnika u štrajku, to se moglo i očekivati. Iste godine kada je sklopljen pakt sindikata i vlasti, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu uradio je istraživanje javnog mnijenja. Pokazalo se da je percepcija građana prema sindikatu poražavajuća.
„Na osnovu ovih rezulatata možemo zaključiti da se ne poštuju osnovna prava radnika, odnosno da radnici nemaju povjerenje u sindikate i da sindikati kao takvi nisu u službi radnika. Broj ispitanika koji je odgovorio da su sindikati loše organizovani i da slabo zastupaju interese radnika je 47,6 posto. Na pitanje da li postoje samo na papiru, 2011. godine 16,1 posto odgovara DA, da li su paravan za manipulacije direktora i političara 27,7 posto građana smatra da jesu, a da su loše organizovani i slabo zastupaju interese radnika misli čak 47 posto ispitanika“, kaže direktor Centra Saša Madacki.
Mersiha Beširević, predsjednica granskog sindikata trgovine, ocjenjuje sramotnim povlačenje čelništva sindikata i njihovo pružanja podrške vladajućim strukturama:
„Za mene je poražavajuće da se u ovim stvarno teškim vremenima sindikat ponaša kao politička partija. Istovremeno provodi misiju neke političke partije, a redovno se ograđuje i redovno upozorava da se sindikat ne smije dovesti u situaciju nijedne političke opcije, i da se ne smije dovesti u situaciju da se izmanipuliše od strane neke političke opcije, što je za mene vrlo licemjerno - jer svaki radnik u ovoj zemlji ovakvo ponašanje Saveza samostalnih sindikata tumnači kao produženu ruku neke političke opcije“, kaže Beširević.
Na pitanje gdje je sindikat u radničkim protestima, možda najbolji odgovor nudi podatak da je Savez samostalnih sindikata BiH prošle godine na 30 uposlenih potrošio 340.000 eura. Sit gladnom radniku s početka priče očito ne vjeruje.
