“Buđenje gladnih masa” u BiH počelo je Tuzli. Proširilo se na brojne gradove, prošlo kroz fazu agresivnog izliva bijesa na zgradama u kojima sjede, upravljaju i vladaju oni koje su glasači izabrali. Bolje reći birali posljednjih dvadeset i kusur godina. Nadajući se boljem, baš kao što se nadaju svi birači ovog svijeta, kad izlaze na izbore.
Sada se protesti nazivaju najvećom krizom kroz koju prolazi BiH od završetka rata, 1995.godine. Analitičari, posebno predstavnici međunarodne zajednice koji u Bosni “implementiraju, održavaju, nadgledaju MIR - silno su se iznenadili.
A da su samo čitali reportaže koje su, među ostalim, objavljene i na stranicama Radija Slobodna Evropa, saznali bi da je baš ta Tuzla, u kojoj je “ustanak” planuo, godinama na koljenima.
Nekada jedna od industrijski najrazvijenijih opština u bivšoj Jugoslaviji, devedesetih godina prošloga stoljeća upošljavala je 65 posto ukupne radne snage u metalnoj i hemijskoj industriji. Danas je taj procenat svega 10%.
Prije manje od godinu dana, šestoro radnika DITA-e (Industrija deterdženata u Tuzli), nakon višegodišnjih štrajkova, odlučilo se na onaj najteži - glađu.
Našoj saradnici Maji Nikolić, Nedžib Burek, demobilisani branitelj, koji je u Diti proveo 35 godina, rekao je:
“Premijer nam je nudio knjižice i da idemo na Biro bez išta. Bez bilo kakve nadoknade. Kao da smo mi radili u Kuvajtu, a ne u Diti u Tuzli. Oni bi kao proglasili neki kontrolisani stečaj, da mi bez ičega idemo na Biro.”
Radnici to nisu prihvatili.
Rifat Muminović, takođe bez izbora, kazao je kako mu je štrajk glađu jedini preostali korak, te da su ga na to natjerale vlasti:
“Ja nemam kud kući. Ovdje ću ostati. Uglavnom, ja odavde ne idem nikud. Kod kuće mi niko ne radi. Jedino sam ja radio i to je to. Kod kuće mi je sve isključeno, i struja i voda i sve. Nemam ja kud kući. Ovdje ostajem pa dokle izdržim – do besvijesti”, kazao je Muminović.
Rifat i Nedžib samo su dvojica od blizu 400.000 nezaposlenih u BiH. DITA jedan od brojnih preduzeća koji su prije rata na međunarodnim tenderima redovno pobjeđivali, a danas ih više nema.
Energoinvest, Unis, Jelšingrad, Incel, Famos,...niz imena koje još možete sresti na pločama utisnutim na mostove, tunele, brane, u industrijske objekte širom svijeta: od Kurdistana, preko Egipta, afričkog i azijskog kontineta do Latinske Amerike. Osim u njihovoj postojbini - Bosni i Hercegovini.
Nekad je Hidrogradnja pobjeđivala Siemens, danas je ova firma aktivna na, slovom i brojem, četiri gradilišta - dva u Bosni i dva u Libiji, gdje bjesni rat.
Rješenja ni u perspektivi
Sa jednog od protesta radnika Hidrogradnje
Samo nekoliko primjera koji dokazuju kako su “uspješno”, brojni kantonalni i entitetski ministri industrije, ekonomski stručnjaci u ministarstvima, različiti savjetnici i saradnici za razvoj uništili sve što je postojalo, a nisu ponudili ništa novoga. Čak ni u perspektivi, kao zamisao.
Radnici Livnice čelika u Tuzli dvije godine su svakodnevno dolazili na posao i radili, a plaću nisu primali. Kupci koji su željeli poslovati s Livnicom nisu uspjeli, jer je birokratska procedura bil tako osmišljena da je ubila svaku želju i htijenje.
A za tu proceduru isključivo i jedino su odgovorni političari i administracija. Umjesto da skrate vrijeme trajanja za dobijanje potrebnih papira, oni su Livnici isključili struju.
Predsjednik Sidikata metalaca BiH, Dževad Hadžić, prije šest mjeseci u našem je Regionalnom programu kazao:
“Sa ovakvim odnosom vlasti prema baznom sektoru zaista se ne može ništa dobro očekivati."
Danas se čudom čude predstavnici međunarodne zajednice zašto ljudi pale zgrade vlada (obratite pažnju na množinu). A oni se eto već mjesecima, čak godinama trude da političke strukture BiH privole na dogovor u slučaju Sejdić-Finci.
Od Sarajeva, preko Brusselsa, Budimpešte, Praga, natrag do Sarajeva. Niko naravno ne polaže račun koliko je koštala ova karavana. Za to vrijeme iškolovala se još jedna generacija koja neće dobiti posao, čiji su roditelji ostali bez svog radnog mjesta, a čije bake i djedovi nikada nisu sigurni hoće li pošteno zarađena penzija stići. I kolika će biti.
Ove koji su na vlasti jedino zanima da je i zadrže. Logično - redovna primanja, automobil s naftom iz budžeta, dnevnice, i pošteno govoreći - nikakav posao. Opravdanje za taj nerad uvijek postoji. Ko da se bavi životom i ekonomijom kad su na dnevnom redu: vitalni nacionalni interes, (koji svako malo može biti ugrožen), pa nacionalne majorizacija, treći entitet, prijetnja napuštanjem zajedničkih institucija, sve do opasnosti od “unitarizacije Bosne”.
Za nadati se da će posljednji protesti napokon osvijestiti one koji drže ključeve rješenja u svojim rukama. Ako predstavnici vlasti odluče raditi svoj posao, možda bi im u traženju načina za podizanje proizvodnje, industrije, zaposlenosti, prosperiteta, mogli pomoći i sljedeći podaci Svjetskog ekonomskog foruma iz prošle godine.
Oni kažu da je BiH vrlo dobro pozicionirana u oblasti kvalitete nastave iz matematike i prirodnih nauka. Prema globalnom indeksu o konkurentnosti u oblasti kvalitete matematičara i naučnika, BiH je na 13. mjestu od ukupno 148 zemalja, čime je rangirana u samom svjetskom vrhu.
Isto tako, istraživanje WEF-a za 2013. godinu je pokazalo da je BiH među prvima u Evropi prema procentu naučnika i inženjera u odnosu na broj stanovnika.
Također, BiH je na 15.mjestu u svijetu po kvaliteti dostupnosti električnoj energiji, a u samom vrhu po čistoći hrane koja se proizvodi.
Da ne pominjemo ljude koji su se rasuli po svijetu, početkom devedesetih, a danas su i oni i njihovi potomci etablirani u blizu 120 zemalja svijeta. Takav kapital ima rijetko koja država na vijetu. Treba ga samo znati iskoristiti.
Za početak se svako od nas može zapitati: Šta ja mogu učiniti, da bi bilo bolje? Jer Bosni i Hercegovini neophodan je temeljiti remont!
