NVO u Crnoj Gori: Od animoziteta do saradnje

Poznato je da je NVO sektor u Crnoj Gori jedan od najžešćih kritičara vlasti, naročito rada pojedinih institucija. Kritikuju njihovu političku pristrasnost, neprofesionalizam, netransparentnost i nedovoljne kapacitete. No, naredna priča govori o tome kako stvari funkcionišu unutar samog civilnog društva, koliko su spremni na saradnju među sobom, ima li sujeta, nezdrave konkurencije i strateških razlika među njima?

„Moramo biti iskreni i reći da u Crnoj Gori odnosi u civilnom sektoru daleko su od idiličnih. Tu je bilo svakakvih događaja o kojima javnost na žalost ili čak na sreću nije upoznata“.

Tako Boris Raonić iz Građanske alijanse počinje priču o, kako i sam kaže, ne baš idiličnim odnosima unutar NVO sektora u Crnoj Gori. Raonić kaže da tako loši odnosi nijesu zabilježeni u drugim državama regiona

Animoziteti i netrpeljivost među pojedinim NVO i njihovim liderima za sada tinjaju mimo očiju javnosti i do sada nije zabilježen niti jedan sukob na javnoj sceni. Šta su ključni razlozi za to? Da li su to lične netrpeljivosti, borba za donatore, ili strateške razlike među pojedinim NVO, pitali smo Raonića:

„Za razliku od regiona gdje je to uglavnom način djelovanja dok je u Crnoj Gori taj lični animozitet između nas u cuvilnom sektoru je taj koji nas razlikuje od ostalih organizacija civilnog društva u regionu. U Srbiji i u Hrvatskoj i na Kosovu NVO imaju različite načine djelovanja i različite vrijednosti o ni se po tome razlikuju i svrstavaju u razne blokove. U Crnoj Gori imamo te netrpeljivosti lične prirode i to svakako nije dobro“.

Za Vanju Ćalović iz MANS-a slika NVO sektora u Crnoj Gori nije ništa ljepša od slike društva i situacije u kojoj se ono danas nalazi.

„U tom smislu ni NVO sektor nije pošteđen pojedinaca iz NVO sektora koji su tu sa ciljem da završavaju u stvari neke prilično prljave poslove vladajućim strukturama, odnosno ljudi koji kroz NVO sektor pokušavaju da postignu neke druge ciljeve. Saradnja postoji ali bi mogla da bude mnogo bolja nego što je trenutno. Budući da NVO sektor počinje da se pojavljuej kod nas tek od prije 10 ak godina i za to vrijeme su se iskristalisale stvari. Ipak organizacije koje zaista rade svoj posao su vudljive i prepoznatljive su u odnosu na one koje postoje samo na papiru i u tom smislu situacija je dosta čistija danas“.

Ćalović kaže da se i lične sujete i borba za donatore i drugi animoziteti mogu vremenom prevazići ali da postoje i razlike, suštinske prirode koje ipak ne mogu:

„Kada imate dvije organizacije od kojih se obje bave borbom protiv korupcije vi vrlo dobro možete da vidite kako i na koji način neko radi taj posao jer ga vi možete raditi tako da kritikujete vladu a u stvari ne kritikujete i da u maksimalnoj mjeri imate podršku i zaštitu te iste vlade i tih istih partija na vlasti dok izigravate recimo nekog nezavisnog analitičara, ili možete da radite isti taj posao na način kako to MANS radi i da konstantno trpite šikaniranje vlade jer se bavite suštinom i ključnim problemima a ne onim što je na površini“.

Goran Đurović iz Koalicije Saradnjom do cilja kaže da odnosi unutar NVO sektora prvenstveno zavise od druge strane, od države, lokalne samouprave kao i donatora koji su kako kaže Đurović jednako površni i ne razumiju šta su ciljevi i potencijalna rješenja određenih problema:

„Dakle, negdje u tom trouglu i kroz regulaciju odnosa, samoregulatorna tijela i kodeks NVO može se dosta toga riješiti. Ali ja zaista ne mislim da su danas bilo kakve razlike mišljenja problematične unutar NVO sektora. Mislim da su one na žalost prisutnije na drugim mjestima, pa i ako hoćete unutar same vladajuće strukture, da su one prisutne unutar opozicionoh političkih grupacija ada ponajmanje ima razmimoilaženja unutar NVO udruženja“.