Crna Gora se kroz film i pozorišne predstave najradije ne bavi, ni novijom, ni onim ranijim istorijskim dešavanjima. Zainteresovana javnost pamti pojedina, prvenstveno dokumentarna ostvarenja, poput Baletićevog TV serijala o Napadu na Dubrovnik i pozorišnog osvrta na Đilasa, Radmile Vojvodić, u predstavi "Everyman Đilas".
Zašto je to tako? Može li nedostatak novca opravdati izostanak umjetničkog izazova?
Na ove teme, svoje stavove i promišljanja dali su dva filmska autora, Momir Matović i Branko Baletić, i književnik Balša Brković.
Crna Gora nema organizovanu i ozbiljnu kinematografiju i tu treba tražiti razloge – zašto se crnogorski stvaraoci, kroz filmska ostvarenja, ne bave propitivanjem istorijskih dešavanja, smatra proslavljeni i nagrađivani crnogorski reditelj Momir Matović.
Uz dozu ironije i sarkazma Matović kaže da se Crna Gora nemilosrdnim gašenjem produkcijskih kuća svjesno odrekla ozbiljnih filmskih ostvarenja.
"Posljednji ratni film je bio mega spektakl 13. jul, redatelja Radomira Šavanovića iz 1982. godine, u produkciji Zeta filma iz Budve, koji je ushićeno podržala ondašnja vlast i kompletan narod u Crnoj Gori. Poslije toga je polako, a na kraju poznatim sloganom, u interesu moderne tranzicije, nemilosrdno zatrta crnogorska kinematografija. Na taj žanr je skoro svako zaboravio", navodi Matović.
Aktuelni trenutak u crnogorskoj kinematografiji, Momir Matović, koji staje u red najpoznatijih dokumentarista u Crnoj Gori, regionu, ali u svijetu, ilustruje na sljedeći način:
"I da se u ovoj nekinematografskoj Crnoj Gori, filmskom djelatniku u snu prikaže dobra vila i čarobnim štapićem obezbijedi sve za ratni film, on je srećan, ali samo do onog trenutka kada se osvijesti. Zbog mnogo čega, kada zakorači u ovdašnju svakodnevnicu, ode sanak pusti. Treba biti iskren i suočiti se sa istinom da to ne mogu nositi, a pogotovo realizovati, razne NGO i patuljaste produkcijske kuće u Crnoj Gori, zvučnih naziva, ali bez eura na računu, a pogotovo sadašnja garnitura filmskih djelatnika."
Nezainteresovanost filmskih i pozorišnih stvaralaca za propitivanje pojedinih istorijskih tema, književnik Balša Brković objašnjava, prije svega, primarnim izvorom finansiranja, a to je ovdje institucija Ministarstva kulture, što bitno determiniše tematiku umjetničkih ostvarenja. Drugi razlog, smatra Brković, leži u samim stvaraocima.
"Radi se o tome da umjetnici čekaju da im Ministarstvo kulture da neki novac, ne bi li što mogli da urade jer film je skupa umjetnost, kao i pozorište. Njima očito iz određenih razloga, nakon takve pozicije kada čekate novac od Ministarstva kulture, neka kritička oštrica otupi, već od same te pozicije", ocjenjuje Brković.
I pored brojnih tabua iz prošlosti, poput AB-revolucije ili Infobiroa, koji su u Crnoj Gori veoma prisutni, mišljenje mnogih je da takve teme treba zaboraviti – primjećuje Momir Matović.
"I potencijalni autor jednog takvog filma bi sigurno na startu poklekao i postao samo realizator raznih upustava sa strane više nego sopstvene vizualizacije."
"Mi nemamo film o Informbirou u Crnoj Gori, gdje privrženost i odmazda bila zapanjujuća. Nemamo ni o AB revoluciji. Ne mora to biti ratni film, nego savremeni film o njenim postulatima koji danas samo u jednoj porodici izazivaju razna gibanja i sukobe. Tako bi se danas u Crnoj Gori film sa istorijskom tematikom teško mogao trgnuti od dnevne politike, njenog promišljanja, odlučivanja, interesa. Svakako i potencijalni autor jednog takvog filma bi sigurno na startu poklekao i postao samo realizator raznih upustava sa strane više nego sopstvene vizualizacije", konstatuje Matović.
Crnogorski reditelj Branko Baletić, pored, kako kaže, onog otrcanog razloga – nedostataka novca, smatra da su razlozi u tome što vlast u Crnoj Gori, ali i u regionu, nije zainteresovana za filmove koji kritički preispituje dešavanja iz bliže ili dalje prošlosti.
Na pitanje gdje je umjetnički izazov, Baletić odgovara: "To je druga strana medalje. To znači da nema ni sa naše strane spremnosti na jedan mukotrpan i kritički pristup tome. I sam sam se u prošlosti bavio više time i radio sam, praktično krišom, nekoliko televizijskih filmova vezanih za dešavanja u Srbiji i Jugoslaviji, kao i ovu seriju o našem junaštvu u Dubrovniku i toj bezsavjesnoj avanturi. I sam osjećam da bi se zbog publike radije opredijelio za savremeni trenutak. Mislim da ne postoji ni interes, prosto odsustvo želje da se upoznamo sa onim što smo preživljavali".
A koliko je važno kroz umjetnost propitivati šta se dešavalo u prošlosti?
"Vrlo je važno, bez obzira što nemam nikakvih iluzija da će to natjerati nekoga, prije svega vlast, da preispita i sopstvenu odgovornost u pojedinim trenucima svoje vladavine ili svojih prethodnika, osim ako im to, iz nekih političkih razloga, na zatreba. Međutim, dužni smo da te stvari registrujemo, bilo kroz dokumentarne filmove. Posvetio sam se tomu i radim dokumentarne filmove na tu temu", ističe Branko Baletić.
Književnik Balša Brković objašnjava zašto je za društvo važno da se kroz umjetnost propituju i osvjetljavaju istorijska dešavanja: "Ali umjetnost može da bude jedna vrsta zone za katarzu. Za smještanje tih događaja u pravi istorijski kontekst, a ne nekakvu vrstu remitizacije, što se vrlo često radi".
I koliko je takva katarza potrebna crnogorskom društvu?
"Mislim da je jako potrebna i to ćemo uostalom vidjeti u nekom narodnom periodu i povodom nekih istorijskih znakova. Ja sam se, kao građanin, osjetio vrlo neobično kada je neki dan Milo Đukanović čestitao Šešelju slobodu. Meni je to neprihvatljivo i potpuno mi je suludo da je izostala neka kritička reakcija crnogorske javnosti, zato što je ta čestitka došla sa adrese, sa koje je došla. Samo zamislite da je neko drugi, ko nema neku političku moć to uradio, kako bi ga državni mediji čerečili danima. Taj primjer nam na neki način pokazuje u kojoj mjeri je to sve uslovno, kada je riječ o Crnoj Gori i o nekim pragmatičnim epizodama iz novije istorije", zaključuje Brković.
