Nezaboravljeno Bratstvo i jedinstvo

Poplave koje su zahvatile Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, koje su odnijele desetine žrtava i počinile ogromne materijalne štete, iznjedrile su i nešto plemenito - duh solidarnosti i želje da se pomogne onima u nevolji. Iako apeli za humanitarnom pomoći nailaze na odziv širom svijeta, čini se da među narodima, koji su nekada živjeli u istoj državi, ipak postoji neka posebna veza.

Riječ solidarnost izaziva brojne asocijacije.

Od poljskog sindikalnog pokreta iz osamdesetih, koje je predvodio čuveni Leh Valensa, do takozvane međugeneracijske solidarnosti, na kojoj je zasnovan savremeni penzioni sistem. Ipak, za mnoge je riječ solidarnost ostao sinonim za život u poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji koja, kao da je posljednjih dana uskrsnula. I to ne samo kroz, više ili manje, duhovite statuse na društvenim mrežama, nego i u autentičnim emocijama koje nijesu odraz oživjelog jugoslovenstva, kao političke ideje, već osjećaju bliskosti sa ljudima koje je zadesila prirodna katastrofa.

Nema sumnje da bi se pomoć slala i u druge dijelove svijeta, ali brzina reagovanja, želja i pojedinaca i institucija da pomognu komšijama u susjednim, nekad federalnim jedinicama, a sada nezavisnim državama, pa i sam obim pomoći govore sami za sebe.

"Ljudi na ovom prostoru su vezani. Imaju dosta toga zajedničkog i govore istim jezikom, kako ga god oni nazivali, ali govore jezikom koji razumiju. Bezgraničnu solidarnost su pokazali mnogi ljudi, kroz različite vidove solidarnost. Nije bilo nikakvih prepreka da li je neko politički drugačije razmišlja i kako se koja država doživljava. Vidimo da su iz mnogih ambijenata južnoslavenskog prostora išli u druge države da pomažu. To je zapravo bila jedna većina južnoslovenskog stanovništva, koja je uvijek imala osjećaj solidarnosti, zajedništva, pa se vidi da sintagma bratstva i jedinstva nije bila uzaludna", kaže sociolog Srđan Vukadinović.

Književnik Andrej Nikolaidis se pita - šta je, uopšte, ljude na jugoslovenskom prostoru motivisalo da izostane elementarna solidarnost i, kako kaže, sve ono što smo osjećali jedni prema drugima 45 godina, pa da napravimo ono što smo napravili devedesetih:

"Ja ovo shvatam kao, ako ne prirodno, onda bar poželjno stanje naših odnosa. Volio bi da vjerujem da je ono bio incident, a da ova poplava solidarnosti nije incident, nego bi moralo biti pravilo. Mi smo ipak ideološki drilovani na solidarnost pola vijeka, to je vrlo dobro funkcionisalo. Crna Gora to zna jer je imala prilike vidjeti da ta solidarnost nipošto nije tek retorička jer je nakon zemljotresa 1979. pomoć bila itekako realna, tako da ovo što se sada dešava je vrlo dobar znak", navodi Nikolaidis, te naglašava:

"Mislim da mi svi zajedno nismo imali, kao građani bivše Jugoslavije, mnogo razloga za veselje i nismo imali mnogo trijumfa u zadnjih četvrt vijeka, ali to što jesmo sačuvali je sposobnost da budemo solidarni jedni sa drugima, uprkos ratu i uprkos onome što je slijedilo nakon rata i ovoj vrsti divljeg kapitalizma, koja je bila gotovo jednako razorna, kao i sam taj rat. Činjenicu da smo usprkos tome i dalje sposobni za solidarnost, shvatam kao naš mali, ali značajni trijumf."

Iako se u medijskim polemikama pojavila i teza da solidarnost iskazana tokom katastrofalnih poplava u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nije stvar altruizma - dobročinstva kao takvog, bez očekivanja nečeg zauzvrat, već pružanja pomoći koja obavezuje na revanš u nekoj mogućoj, budućoj situaciji, čini se da je ostala usamljena. Građani Podgorice, svojim ocjenama motiva za srčano prikupljanje pomoći daju za pravo onima koji su ovakvo mišljenje ocijenili kao cinizam.