Nepostojeća filantropija među crnogorskim tajkunima

Da bi najbogatiji građani, tajkuni i biznismeni postali zadužbinari, veliki donatori i filantropi, potrebna su najmanje dva uslova, a to su da steknu svijest o potrebi da daju podršku zajednici ili nekom javnom dobru, a drugi uslov je postojanje državne regulative kojom bi najbogatiji bili oslobođeni poreza kada pomažu određene sadržaje. U Crnoj Gori ovi uslovi nisu zadovoljeni, pa je zato veoma teško pronaći filantropa među najbogatijima.

U posljednjih 20 godina tranzicije jedan broj ljudi se obogatio, ali gotovo da niko od njih nije iskoristio priliku da uputi značajniju podršku i pomoć zajednici, nekom javnom dobru i da time stekne imidž filantropa, zadužbinara ili velikog donatora.

Jasni primjeri predaje na korišćenje određenog materijalnog dobra gradu, državi, instituciji ili zajednici praktično ne postoje.

Odgovarajući na pitanje zašto se crnogorski tajkuni ne pojavljuju kao veći donatori, najčešće se nameću dva odgovora.

Jedan je nepostojanje svijesti o toj potrebi, a drugi nepostojanje zakonskog okvira koji bi motivisao filantropiju. Koordinator programa Filantropije iz Fonda za aktivno građanstvo Anto Janković kaže da je za pokretanje akcije u razvoju filantropije potrebna transparentnost.

„Veliki broj tajkuna i bogataša u Crnoj Gori, koji su stekli neko bogatstvo tokom tranzicije, sada je u problemima, u uslovima ekonomske krize. Drugi problem je regualtiva, odnosno koliko država podstiče filantropiju“, kaže Janković.

Za sociologa Srđana Vukadinovića postoji više razloga nepostojanja filantropije i većeg donatorstva najbogatijih. Iako se to ne može reći za svakog, ali se na bogate ljude gleda kao na nekoga ko je stekao novac kroz sumnjive poslove.

Donatorstvo može da otvori pitanje porijekla novca, a država ne stimuliše filantropiju.

Prema riječima profesora Vukadinovića, filantropija je organski osjećaj za pomoć bez ikakvog interesa, a taj osjećaj se stiče godinama.

„Teško je očekivati od nekoga ko je preko noći stekao to bogatstvo da može biti i da može učestvovati u radu koji pomaže čovjeku jer to je očito jedan prirodan proces, odnosno to je organski osjećaj čovjeka na isti onaj način kao što je sticanje bogatstva, jedan dugotrajan proces koji se stiče generacijama. Tako su ta tri razloga nešto što bitno ograničava proces filatropije u crnogorskim uslovima i teško je očekivati da se to stanje može brže poboljšati jer organski osjećaj, organska potreba da neko bude filantrop se ne stvara preko noći. Država još sigurno neće tako brzo stimulisati one koji to daju a još jedno značajno vrijeme će postojati sumnja na one koji imaju novac da to možda nije stečeno na neki drugi način pa čak ni oni koji su novac stekli na legalan način zbog toga ne žele da se eksponiraju kao filantropi“, kaže Vukadinović.

Da li u oblasti kulture, filma ili pozorišta ima primjera pomoći najbogatijih za realizaciju nekih programa, pitali smo reditelja Nikolu Vukčevića koji kaže da ne zna jer nigdje zakonom nije propisana takva aktivnost.Vukčević podsjeća da u razvijenim društvima ulaganje dijela profita u neprofitne aktivnosti se motiviše država kroz umanjenje poreza

„Kada vi to nemate zakonom definisano, onda vam ostaje da nekoga molite i da se raspitujete da li je određeni bogataš, dobro stojeći tajkun dao nekome nešto za kulturu a pri tom on, dao ili ne dao, tu informaciju taji za sebe jer ima potpuno logičan i realan strah, ako se pročuje da daje da će mu se odjednom nataložiti vojska tih koji će biti zainteresovani za njegov novac. U suštini, ja mislim da stvar nije dobro postavljena. Ne treba očekivati od njihove volje ili njihovog dobrog ukusa jer za njihov dobar ukus sam apsolutno siguran da ga nemaju. Dakle, nije moguće na taj način očekivati njihovo ulaganje u kulturu i neke druge duhovne ili nematerijalne vrijednosti, već je nužno određenim reformama poreskog sistema uticati na njih da svojevoljno daju u razne neprofitne stvari , kako bi poslije toga bili u stanju da izgrade svoj imidž, sluh ili senzibilitet da shvate da je dobro to raditi“, napominje Vukčević.

Anto Janković ocjenjuje da će podsticanjem filantropije država biti rasterećena dijela problema u zajednici.

„Država i zajednica mnogo više dobijaju tim oslobađanjem, odnosno podsticanjem filantropije ako jedan pojedinac zato što će određeni pojedinac biti oslobođen plaćanja određenog iznosa, da za rješavanje problema u nekoj zdravstvenoj ustanovi ili u obrazovnoj ustanovi . U tom slučaju se definitivno smanjuje pritisak na državni budžet“, zaključuje Janković.