Priredila: Sabina Čabaravdić
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu ide u Washington s teškim zadatkom: spriječiti politički cunami koji bi Izraelu mogao zaprijetiti u septembru. Za taj su mjesec naime Palestinci najavili proglašavanje vraćanja svojih granica na status prije 1967.godine. Izraelci se žele unaprijed osigurati da će, nakon te objave, imati SAD na svojoj strani, uz istovremeno očuvanje teritorija na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu.
Dok Netanjahu bude u avionu, leteći prema Washingtonu, Barack Obama će objaviti svoj odavno najavljivani govor o Bliskom istoku, nastavak onog iz Kaira 2009. godine. Sljedećeg će dana u Bijeloj kući ugostiti Benjamina Netanjahua. Nakon toga obojica će učestvovati na političkoj konvenciji pro-izraelske (lobističke) organizacije Aipac.
U utorak, 24. maja Netanjahu će govoriti pred američkim Kongresom gdje će objasniti svoju viziju izraelsko-palestinskog mira. Što se može očekivati od ove veoma aktivne sedmice? Diplomatski obračun možda? Ako je odgovor potvrdan, ostaje pitanje: ko će prvi trepnuti?
Otkad je Izrael, 1967. okupirao palestinske teritorije, od tada njegovi lideri žive u strahu da ih Amerikanci ne prisile na povlačenje. Sam Netanjahu prošao je tokom svog prvog mandata mnoge „krivine“ s američkim predsjednikom Billom Clintonom.
Popustio je njegovim zahtjevima, ali su ga desničari u Tel Avivu zbog toga zbacili s vlasti. „Bibi“ je tada naučio lekciju: vodi računa o tome što želi tvoja baza, ili ćeš izgubiti fotelju!
Kada se prije dvije godine vratio na vlast, misija mu je bila otežana paralelnim Obaminim uspjehom u približavanju arapskom (muslimanskom) svijetu. Netanjahu je to shvatio kao izdaju Izraela.
Dvojica lidera ne dijele ni iste stavove ni iste vrijednosti. Za američkog predsjednika izraelska okupacija i nastavak gradjenja naselja na Zapadnoj obali predstavljaju tešku nepravdu. Obama ne može prihvatiti sistem u kojem židovski doseljenici mogu uživati politička i ljudska prava koja uskraćuju svojim palestinskim susjedima. Za Netanjahua, židovski narod ima iskonska prava na visove Zapadne obale.
Vjerojatniji sukob nego napredak u pregovorima
Još tokom prvog susreta, u maju 2009.godine, Obama i Netanjahu su se „sudarili“. Friški pobjednik američkih izbora, još opijen svojim uspjehom, djelovao je kao čovjek koji stvari drži pod kontrolom. Netanjahu je govorio o "palestinskoj državi" i zaustavljanju širenja židovskih naselja za 10 mjeseci.
Palestinci u Gazi slave potpisivanje sporazuma između Fataha i Hamasa, maj 2011.
Ali političke struje okrenule su se u Bibijevu korist. Odbio je produžiti moratorij na gradnju, bilo kakve razgovore s Mahmudom Abasom o granicama, Jeruzalemu ili povratku izbjeglica. Palestinski predsjednik iskoristio je to i bojkotirao svaki dalji dijalog dok se gradnja ne zaustavi.
No, početkom 2011.godine arapskim se svijetom proširilo „proljeće“. Sve što je Obama doživio kao mir, demokratiju i novo svitanje, Netanjahu je vidio kao problem, nestabilnost i mogućnost da se „iranska vatra“ još više približi njegovim granicama. Ali je arapsko proljeće donijelo i novu priliku za Izrael.
Neizvjesnost je približila SAD i Izrael, bez obzira na loše vibracije medju dvojicom lidera. Nakon što su u regionu izgubili dva velika prijatelja: Tursku i Egipat, u Tel Avivu su postali svjesni svoje još veće ovisnosti od SAD. A Washington je gubitkom arapskih saveznika sada više oslonjen na izraelsku vojsku koja im može pomoći da zaustave Iran i njegove saveznike.
Suočen s izolacijom zemlje, Netanjahu najavljuje obnavljanje mirovnog procesa, odlazi u Washington da dobije podršku. Obama je pak odlučio iskoristiti Arapsko proljeće i ubistvo Osame bin Ladena da nastavi ofenzivno šarmirati Bliski istok.
Mnogo je nagađanja o tome što će reći u predstojećem govoru o regionu, no sve su indicije da će se završiti praznim obećanjem o dvjema ravnopravnim državama. Njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Tom Donilon, već je ustvrdio kako Palestina „mora biti ustanovljena pregovorima“.
De facto, Obama prihvata da Izrael ima veto na ustanovljenje palestinske nezavisnosti. Netanjahu će zasigurno u američkom Kongresu dobiti ovacije, a Obama će se suzdržati od namjere da ga „razotkrije“. Njihov će obračun biti odgođen, jer se Obama ipak mora baviti važnijim poslom - svojim reizborom.
No, Netanjahuova diplomatska pobjeda može biti i kontraproduktivna. Stvarni se život ipak odvija na terenu, a ne u u Washingtonu ili New Yorku. Palestinska frustracija, desetljećima jako pospješivana, može se pretvoriti i u treću intifadu. Bez obzira da li će UN priznati palestinsku državu ili ne.
I tu se zapravo negdje vrti pravi problem Benjamina Netanjahua: on može na svoju stranu dobiti Amerikance, ali vrlo malo će mu toga ostati da ponudi Palestincima u njihovoj potrazi za nezavisnošću. Prema svemu tome, mnogo je vjerojatniji novi izraelsko-palestinski sukob, nego napredak u mirovnim pregovorima.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu ide u Washington s teškim zadatkom: spriječiti politički cunami koji bi Izraelu mogao zaprijetiti u septembru. Za taj su mjesec naime Palestinci najavili proglašavanje vraćanja svojih granica na status prije 1967.godine. Izraelci se žele unaprijed osigurati da će, nakon te objave, imati SAD na svojoj strani, uz istovremeno očuvanje teritorija na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu.
Dok Netanjahu bude u avionu, leteći prema Washingtonu, Barack Obama će objaviti svoj odavno najavljivani govor o Bliskom istoku, nastavak onog iz Kaira 2009. godine. Sljedećeg će dana u Bijeloj kući ugostiti Benjamina Netanjahua. Nakon toga obojica će učestvovati na političkoj konvenciji pro-izraelske (lobističke) organizacije Aipac.
U utorak, 24. maja Netanjahu će govoriti pred američkim Kongresom gdje će objasniti svoju viziju izraelsko-palestinskog mira. Što se može očekivati od ove veoma aktivne sedmice? Diplomatski obračun možda? Ako je odgovor potvrdan, ostaje pitanje: ko će prvi trepnuti?
Otkad je Izrael, 1967. okupirao palestinske teritorije, od tada njegovi lideri žive u strahu da ih Amerikanci ne prisile na povlačenje. Sam Netanjahu prošao je tokom svog prvog mandata mnoge „krivine“ s američkim predsjednikom Billom Clintonom.
Popustio je njegovim zahtjevima, ali su ga desničari u Tel Avivu zbog toga zbacili s vlasti. „Bibi“ je tada naučio lekciju: vodi računa o tome što želi tvoja baza, ili ćeš izgubiti fotelju!
Kada se prije dvije godine vratio na vlast, misija mu je bila otežana paralelnim Obaminim uspjehom u približavanju arapskom (muslimanskom) svijetu. Netanjahu je to shvatio kao izdaju Izraela.
Dvojica lidera ne dijele ni iste stavove ni iste vrijednosti. Za američkog predsjednika izraelska okupacija i nastavak gradjenja naselja na Zapadnoj obali predstavljaju tešku nepravdu. Obama ne može prihvatiti sistem u kojem židovski doseljenici mogu uživati politička i ljudska prava koja uskraćuju svojim palestinskim susjedima. Za Netanjahua, židovski narod ima iskonska prava na visove Zapadne obale.
Vjerojatniji sukob nego napredak u pregovorima
Još tokom prvog susreta, u maju 2009.godine, Obama i Netanjahu su se „sudarili“. Friški pobjednik američkih izbora, još opijen svojim uspjehom, djelovao je kao čovjek koji stvari drži pod kontrolom. Netanjahu je govorio o "palestinskoj državi" i zaustavljanju širenja židovskih naselja za 10 mjeseci.
Ali političke struje okrenule su se u Bibijevu korist. Odbio je produžiti moratorij na gradnju, bilo kakve razgovore s Mahmudom Abasom o granicama, Jeruzalemu ili povratku izbjeglica. Palestinski predsjednik iskoristio je to i bojkotirao svaki dalji dijalog dok se gradnja ne zaustavi.
No, početkom 2011.godine arapskim se svijetom proširilo „proljeće“. Sve što je Obama doživio kao mir, demokratiju i novo svitanje, Netanjahu je vidio kao problem, nestabilnost i mogućnost da se „iranska vatra“ još više približi njegovim granicama. Ali je arapsko proljeće donijelo i novu priliku za Izrael.
Neizvjesnost je približila SAD i Izrael, bez obzira na loše vibracije medju dvojicom lidera. Nakon što su u regionu izgubili dva velika prijatelja: Tursku i Egipat, u Tel Avivu su postali svjesni svoje još veće ovisnosti od SAD. A Washington je gubitkom arapskih saveznika sada više oslonjen na izraelsku vojsku koja im može pomoći da zaustave Iran i njegove saveznike.
Suočen s izolacijom zemlje, Netanjahu najavljuje obnavljanje mirovnog procesa, odlazi u Washington da dobije podršku. Obama je pak odlučio iskoristiti Arapsko proljeće i ubistvo Osame bin Ladena da nastavi ofenzivno šarmirati Bliski istok.
Mnogo je nagađanja o tome što će reći u predstojećem govoru o regionu, no sve su indicije da će se završiti praznim obećanjem o dvjema ravnopravnim državama. Njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Tom Donilon, već je ustvrdio kako Palestina „mora biti ustanovljena pregovorima“.
De facto, Obama prihvata da Izrael ima veto na ustanovljenje palestinske nezavisnosti. Netanjahu će zasigurno u američkom Kongresu dobiti ovacije, a Obama će se suzdržati od namjere da ga „razotkrije“. Njihov će obračun biti odgođen, jer se Obama ipak mora baviti važnijim poslom - svojim reizborom.
No, Netanjahuova diplomatska pobjeda može biti i kontraproduktivna. Stvarni se život ipak odvija na terenu, a ne u u Washingtonu ili New Yorku. Palestinska frustracija, desetljećima jako pospješivana, može se pretvoriti i u treću intifadu. Bez obzira da li će UN priznati palestinsku državu ili ne.
I tu se zapravo negdje vrti pravi problem Benjamina Netanjahua: on može na svoju stranu dobiti Amerikance, ali vrlo malo će mu toga ostati da ponudi Palestincima u njihovoj potrazi za nezavisnošću. Prema svemu tome, mnogo je vjerojatniji novi izraelsko-palestinski sukob, nego napredak u mirovnim pregovorima.
